Što to ima u novozagrebačkoj Utrini pa da je to naselje postalo relevantni toponim u suvremenoj hrvatskoj književnosti? Nakon što je o kvartovskom životu tog dijela Novog Zagreba (u kojem sam, usput, i ja odrasla) u svome romanu "Izlaz Zagreb jug" pisao Edo Popović, Utrina je i glavni junak nove knjige Andrije Škare "Novi dio grada". Knjigu je, uz ilustracije Stipana Tadića, slikara koji je trenutačno svoje sigetske krajolike zamijenio Brooklynom i koji je dugogodišnji Škarin prijatelj, objavila Fraktura, a Andrija svojim toplim, dobro pogođenim kvartovskim pričama dobiva priličnu pozornost kulturne javnosti. Zasluženo.
"Prema državi ne osjeća skoro ništa, prema Novom Zagrebu osjeća skoro sve. Tako bi, valjda, mogla izgledati ljubav" kaže u posebno uspjeloj priči "Ledo Njofra" jedan od Andrijinih junaka. Mnogo je u tim pričama autobiografskog - od skupine studenata koji večeri provode u nekadašnjem kultnom Gavellinu kafiću, sjedeći u zadnjem separeu u uvijek hladnoj kazališnoj auli do brojnih dogodovština s Centra - nekadašnjih sportskih igrališta koja su bila između Utrina i Sopota, a danas je tamo bazen.
Iako se ti likovi - uglavnom su to luzerske sudbine - mogu naći u bilo kojem kvartu, poseban šarm pričama daju poznata imena utrinskih kafića, detaljni opisi zgrada i naravno - velika uloga tramvaja u životu jednog stanovnika Novog Zagreba. Iako Andrija Škare, baš kao ni ja, već dugo ne živi u Utrini, njegov odnos prema starom kvartu sentimentalan je, a tamošnjeg se odrastanja prisjeća gotovo kao idiličnog.
I odista, odrastati i živjeti u novozagrebačkim naseljima je poput svakodnevice nekog malog mjesta. Pa tako Andrija na jednom mjestu kaže: "Nije prošlo dugo što su došli na otok, možda dan ili dva, kad je Niksa shvatio da tu vrijede ista pravila kao u Novom Zagrebu".
Andrija Škare možda je odavno odselio iz Novog Zagreba, no Utrina nikad nije otišla iz njega.