Prekjučer je u Zagrebu preminula nezaboravna spisateljica Anđelka Martić (r. 1. svibnja 1924., u Zagrebu). Izbačena iz lektire, "mama" laneta Pirga živjela je u sjećanjima nas starijih. I stjecala nove čitatelje činovnicima usprkos.
U opusu autorice Martić "Pirgo" (1953) zauzima izuzetno mjesto, baš kao u našim školskim sjećanjima. Lane Pirgo tek se na kraju knjige, ili ispovijedi dječaka Željka, pisane u prvom licu, pretvara u "prvog (pravog?) srndaća". Prošlo je izuzetno uskim brvnom između lektirnog moranja i slobodnog izbora.
Ratna siročad
Bila je to priča o ratnoj siročadi, o životinji i petogodišnjem dječaku bez roditelja, zapravo o siročadi koje je poslije Drugog svjetskog rata bilo previše na svim zaraćenim stranama. Susreli su se na Papuku, u šumama nedaleko Voćina, dok su topovi gruvali, i zajedno otišli u legendu.
Spisateljica je u intervjuima ponavljala da je priču "ukrala" iz stvarnosti, iz onih dana kada je kao srednjoškolka partizanka sudjelovala u ratu. Taj njen ratni put odredio je i spisateljsku karijeru. Započela je još od zidnih novina u jedinici, nastavila se intervjuom s Josipom Brozom Titom na Srijemskom frontu, da bi potom radila kao novinarka u raznim listovima, u Pioniru i Vjesniku.
Na pisanje ju je uspio nagovoriti pisac Grigor Vitez, zahvaljujući kome je napisala prve knjige ("Mali konjevodac i druge priče", 1951; "Bjelkan", 1951). A ostalo je, frazom - historija. Najduže je radila kao urednica kultnog dječjeg časopisa Radost i izdavačke kuće Naša djeca.
Iz njenog uredničkog rada dovoljno je izdvojiti malu pojedinost. Zajedno s Gustavom Krklecom i Vilkom Glihom Selanom posjetila je Ivu Andrića, i zamolila ga da "napiše nešto za djecu": "Pitao me istu stvar koju sam ja onda pitala Grigora Viteza, 'Kako da napišem nešto za djecu kad nikad nisam tako nešto pisao?', a ja sam odgovorila 'Onog časa kad počneš pisati za djecu, postani dijete!'”
Ovaj razgovor rezultirao je slikovnicom "Djetinjstvo". Andrić je pisao o svom djetinjstvu, "a kao što su to mogla čitati i djeca, jednako tako je moglo izaći u časopisu za odrasle", rekla je jednom prilikom. "Nije to baš bilo za dijete od 8-10 godina, ali i dalje je bilo izvrsno. Andrić kao Andrić."
Kritičari i priručnici dijele stvaralaštvo Anđelke Martić na tri dijela: ratno, autobiografsko te na "prozu s elementima fantastike". Pritom ne treba zaboraviti da je ona autorica dvjestotinjak (!) slikovnica, što se kao vrsta ustrajno zanemaruje u povijestima književnosti. U nekim pričama bavila se evociranjem vlastitog siromašnog djetinjstva ("Proljeće, mama i ja", 1968). Pamtimo njenu knjigu "Djedica pričalo i čarobni vrutak" (1977), jednako kao "Tri lisice i šumski car i druge bajke" (2003). Usput, pisala je i pjesme "za odrasle". Pa ipak, najbolje je radove ostvarila u književnosti za djecu, odnosno mlade.
Djetinjstvo u siromaštvu
U jednom intervjuu Anđelka Martić je rekla: "Književnost i pisanje sam zavoljela još u osnovnoj školi. Napisala sam tada i svoju prvu pjesmicu koja je objavljena u Jutarnjem listu, a kasnije su mi još neke pjesme objavljene. Bez obzira na to, nikad nisam mislila da ću biti spisateljica, na spisateljstvo sam gledala kao na uzvišeno i nedostižno zanimanje." Bila je siromašna djevojčica s Trešnjevke i knjiga je za nju bila skupocjen predmet. U to se umiješao rat i definirao svojom stvarnošću njenu darovitost. U pričama kretala je upravo od stvarnosti i istinitosti.
Jednom davno, kada sam kretao iz Zagreba prema moru, u Pirovac, intervjuirati Anđelku Martić, zaboravio sam upravo na to da idem ususret "susjedi" s Trešnjevke. Još 50-ih ondje su se uzgajale kokice, pa je lako zamisliti kako je bilo 30-ih. Njenim riječima:
"Moja porodica je bila trešnjevačka sirotinja. Bosa sam išla u školu, dok je jedna curica imala lakovane cipelice. Tata mi je umro sa 34 godine, ostala je mama s troje djece i prala je okolo veš, stube… kakav god posao je mogla uhvatiti. Moj brat Ivica je uzeo na sebe da nas dohrani, sa 13 godina je ženama s placa nosio košare da bi dobio koji dinar za kruh."
Zanimalo me, prvenstvo, kako je stvorena čarolija laneta Pirga. Zatekla me spisateljica bez imalo gorčine kakvu bi tkogod očekivao od dugogodišnje lektirne autorice koja je potezom pera, bez objašnjenja, izbačena iz iste lektire. Ona se držala pravde malih čitatelja koji su je vječito zapitkivali o lanetu i Željku i ponosila se Ordenom smijeha koji su joj dodijelila djeca Poljske. O brojnim drugim nagradama radije je šutjela.
Roman "Pirgo" doživio je više od 54 izdanja, od kojih su pojedina tiskana u 40.000 primjeraka. Zahvaljujući njemu Anđelka Martić postala je 1954. najmlađi član Društva književnika Hrvatske. Bilo joj je zanimljivo "kad je netko uz sliku laneta kod Studentskog centra u Zagrebu precrtao natpis ‘Bambi’ i napisao ‘Pirgo’”. Jer, Pirgo je bio i ostao naš Bambi. Knjiga je uvrštena u antologijski niz Pet stoljeća hrvatske književnosti. Bila je adaptirana u filmski medij kao crtani i igrani film za školski obrazovni program; isto tako, poslužila je kao predložak za brojne predstave u dječjim kazalištima.
"Lik dječaka je blizak mladim čitateljima od kojih se ne izdvaja svojim emocionalnim i psihičkim svojstvima (potreba za ljubavlju, prijateljstvom, strah pred ratnim zbivanjima, strepnja pred opasnošću), što ga je učinilo uvjerljivim i omiljenim”, opisuju junaka Anđelke Martić iz Društva hrvatskih književnika.
S tim svojstvima smo se identificirali: vječita tema dječjeg prijateljstva sa životinjama u tome igra važnu ulogu.
U spomenutom, davnom razgovoru s Anđelkom Martić nisam uspio doznati tajnu Pirga. Takva se tajne ne otkrivaju, ni onda kada se mogu prepoznati. Ali, shvatio sam da je njena povezanost s tim prijateljstvom laneta i dječaka ostala i trajala. Ista prisnost što jednako zrači iz redaka ovog romana gotovo sedamdeset godina.
Posveta na knjizi
Tko je od "prisilnih" čitatelja mogao zaboraviti rastanak dvoje prijatelja na kraju romana? "Sjeo sam, a kraj mene posljednji put, moje milo lane." Ono se Željku umiljavalo i bockalo ga u lice roščićima. Branio se a onda priljubio svoju glavu uz njegovu i šapnuo:
"O, milo moje, i po drugi put postaješ ratno siroče". I tada su ga oblile suze; tada se još smjelo ljudski zaplakati. "Lane me je gledalo. I meni se činilo da me je shvatilo. Toplim jezikom liznulo mi je lice, kao da je htjelo reći: - Obriši suze, Željko. Tako mora biti, a tko zna, možda ćemo se opet vidjeti..."
Na odlasku, spisateljica mi je poklonila primjerak "Pirga", "dvadeset i peto hrvatsko izdanje" i zapisala posvetu: "Željku i Janu, sa najljepšim željama!" Bilo je to petog svibnja 2004. Hvala vam, gospođo Anđelka.