Redatelj Joško Juvančić preminuo je u srijedu u 86. godini u dubrovačkoj bolnici. Juvančića, osim po predstavama koje je radio, pamte i kao velikog pedagoga, u svemu čovjeka osebujna rukopisa koji je za sobom ostavio bitna traga od zagrebačke Akademije do više kazališnih kuća po zemlji i Dubrovačkih ljetnih igara koje je kao umjetnički direktor i ravnatelj dramskog programa vodio dvadesetak godina.
Krešimiru Dolenčiću Juvančić je bio, kazuje, važan mentor, trajna inspiracija. “Pratio me cijeli moj kazališni život, kako na Akademiji, tako i u Zagrebu, u Dubrovniku.” Ostali su u kontaktu sve ove godine. “Beskrajno će mi nedostajati. Ta njegova vještina da u jednoj-dvije-tri kratke rečenice dade fantastičan presjek glumca, komada, predstave, u tome je bio jedinstven, i gotovo nepogrešiv. Ostat će mi u pamćenju kao neki jako blizak rod. Čuli smo se zadnji put oko Božića, Nove godine. Volio sam znati kako je. Tu i tamo bi se još nas dvojica zafrkavali s rečenicama iz ‘Dunda Maroja’.”
Čovjek kontre
S njim je, kaže Dolenčić, bilo na tisuće situacija i anegdota koje su jako interne, kazališne, koje će razumjeti samo ljudi iz teatara. “Te njegove rečenice beskrajno britke i duhovite. Pričao mi je kolega Stanko Juzbašić, recimo, kad su radili lutkarsku predstavu ‘Kako je Potjeh tražio istinu’, Jupa je rekao: ‘Ako su lutke male, to ne znači da vi možete malo glumiti’. Njegova najčuvenija je bila naoko banalna, ali zapravo posve filozofska i duboka: ‘Alo, je li, ajde glumite bolje…’ No, kad ti to Jupa kaže, onda si stvarno krenuo razmišljati, pitati se o cijelom svom glumačkom habitusu. Znao bi u jednoj naoko jednostavnoj izgovoriti baš sve što treba. To: ‘Glumite bolje!’ je kao kad dođe neki veliki dirigent, a orkestar iz dva pokreta njegova tijela vidi kako im je svirati, bez da razgovaraju sat vremena. To je on mogao. Teško se mogu sjetiti da se on nešto baš na nekog jako naljutio. A i kad bi se naljutio, ne bi to dugo trajalo. Jupa je, kad je bio najnasmijaniji, znao najviše ugrist. On je bio čovjek kontre. Mogao si uvijek očekivati da mu je antena uključena na neku fantastičnu frekvenciju koja je jako dobro prepoznavala ljude i trenutak.”
Ivica Boban Juvančića je upoznala kao studentica, poslije su skupa radili na nizu predstava. Dobro pamti ono o čemu su mnogi kasnije slušali samo priče - Juvančića osebujnog profesora. Bio je asistent Branka Gavelle, kasnije i Koste Spaića, što je bio početak njegova pedagoškog rada. Formativno će utjecati na mnoge poznate glumce.
“Znao je provocirati u radu s glumcima, tim svojim načinom navesti ih da glume iz nekih najboljih dijelova sebe. Već na Akademiji kod studenata bi provocirao njihov talent, kasnije bi ti ljudi kod njega ostvarili potpuno im neka nova područja ekspresije koja prije nisu dosegli, izvukao bi iz njih ono najbolje u kreativnom i izražajnom smislu. Sa studentima je bio prijatelj, imao vrlo prisan, baš topao odnos, ali bio je i vrlo zahtjevan, imao je visoke kriterije vrijednosti u smislu kazališne umjetnosti i profesije glume.”
Ivica Boban kao jedan od primjera svoje prve suradnje s Juvančićem spominje kad su u zagrebačkom HNK postavljali Goldonijev “Veliki smiješni rat”. “Bila je to velika predstava, za taj smo projekt angažirali niz studenata koji su igrali u njoj, među ostalima studenti Mustafa Nadarević, Rade Šerbedžija, Đuro Utješanović. Igrao je i Relja Bašić…” Kasnije su skupa radili puno, “San ljetne noći” u HNK, “Grižulu” i brojne komade u Dubrovniku …
“Zajedno bismo znali raditi, doći do neke scene, tu se nešto zapetljati, on to u tom času možda nije mogao odmah riješiti, onda bi prekinuo i rekao: ‘Neću ja to s vama, to će s vama Bobanica riješiti’, što je za mene bila velika stvar jer sam se tako kalila, na taj način kao da sam imala dodatni studij”, govori Ivica Boban.
Dekanica Akademije dramske umjetnosti Franka Perković Gamulin Juvančića dobro poznaje kao kolegu redatelja. “Ne mogu se sjetiti niti jednog kolege čiji bi odlazak bio tako temeljit i dubok gubitak za našu zajednicu. Joško Juvančić je posljednji od velikih redateljskih imena, iz razdoblja kad je hrvatsko kazalište doživljavalo svoja najljepša, najuzbudljivija vremena. Osim u kazalištu i na Dubrovačkim igrama, ostao je jedna od legendi Akademije, on, Lonza, Paro, Crnković i još par njih. Bio je sjajan profesor, čak i ljudi koji se nisu s njim umjetnički slagali su ga poštovali. Bio je iznimno duhovit, veliki motivator, jako inspirativan.”
Hrvoje Ivanković, teatrolog, dramaturg i kazališni kritičar komentira: "Usudio bih se reći da je s Joškom Juvančićem otišla cijela jedna epoha u povijesti hrvatskoga kazališta, a pogotovo kada je riječ o dubrovačkoj dionici te povijesti. Jupu ćemo, dakako, pamtiti po velikim redateljskim ostvarenjima, prije svega po njegovim amblematskim dubrovačkim ambijentalnim predstavama kao što su dvije postave Dubrovačke trilogije, Ekvinocijo, Grižula, Ecce homo ili Kako bratja prodaše Jozefa, ali i po važnim iskoracima koje je u drugoj polovici 1960-ih i početkom 70-ih godina na zagrebačkim pozornicama napravio prema modernom kazališnom izrazu s Tollerovim Hinkemannom, Ghelderodeovim Escurialom i Školom za lude ili postavom Stoppardove drame Rosencrantz i Guildenstern su mrtvi. No osim kao redatelj Jupa je jednako važan bio i kao dugogodišnji ravnatelj dramskog programa Dubrovačkih ljetnih igara te kao jedan od najboljih te studentima zagrebačke Akademije najomiljenijih dramskih pedagoga koji nije samo odgojio brojne generacije hrvatskih glumaca, nego je mnoge od njih kroz svoje predstave na velika vrata i uveo u svijet kazališta. Svakako najpoznatiji, ali nikako ne i jedini takav primjer je Goran Višnjić kojemu je ulogu Hamleta na Ljetnim igrama i u zagrebačkom HNK-u dao kao studentu treće godine glume. A svi kazališni ljudi koji su s Jupom imali priliku surađivati ili družiti se jednako će ga tako pamtiti i po posebnoj vrsti šarma i duhovitosti, po specifično dubrovačkom osjećaju za akomodavanje te autoironiji s kojom je to znao plasirati. Jupa je, naime, i u kazalištu i izvan njega uvijek i prije svega bio kazališno biće u onom najboljem i najplemenitijem smislu, pa će se stoga njegov odlazak itekako osjetiti i pod svjetlima reflektora i u kazališnim kuloarima gdje je podjednako često bio i tema i protagonist."