Pisao sam u ponedjeljak o Gavellinoj praizvedbi dramske trilogije Mate Matišića "Moji tužni monstrumi" u režiji Vite Taufera i osjetio da neće biti dovoljna ta prva, uostalom obavezna i rutinska reakcija, da prenesem što se dogodilo i zašto je publika toliko bila oduševljena.
Predstava je, generalno uzevši, skladna, gluma rađa pathos ili humor, a ne patetiku ili kič, no zašto, zapravo, donosi emociju, prepoznavanje? Zato što je posrijedi radnja o (neuspjelom) pokušaju da se napusti pleme. Drugi dio. Na groblju. Susret pisca, protagonista, Mate sa sumještanima iz Dalmatinske zagore, različitih sudbina, ali istoga, kodificiranog ponašanja.
Kriminalci i njihove žrtve podjednako zaziru od zakona, od apstrakcije. Pleme je...