Moliere se u ovome stoljeću igra na našim pozornicama upravo sporadično te me raduje već sama činjenica da se njegov Škrtac (praizveden u Parizu 1668.) pojavio na repertoaru Kerempuhovu. Osobito je dobrodošao ovakav Moliere, kakvoga je donio dramaturg Tomislav Zajec. Nije posrijedi jedino puka prerada, niti pokrata, niti nov rasplet, negoli sve to ali u korist izvornika i na veselje gledatelja. Zvuči na prvi pogled pretjerano, ali Zajec je duhovito kontaminirao Moliereovu prozu sa stihovima hitova Miše Kovača, jednako kako je duhovito doveo na pozornicu i Samoga Molierea. Kraj je farsičan i totalno raspleten po Zajecovoj mašti, ali upravo je to, kako kaže Krešimir Dolenčić, redatelj koji je najviše radio Moliera proteklo desetljeće u nas, u duhu Moliereovu. Naime, notorno jest da su mu raspleti, peti činovi, često nategnuti, a takvi osvanuše poradi nužde, da se pisac ne zamjeri kralju i njegovoj vrhuški, pa mjesto na pozornici završi u tamnici. Elem, Moliere jest rado završavao djela tako da pravdu junacima donese kralj ili kakav njegov predstavnik onako iz neba pa u rebra, deus ex machina stručno rečeno…
Jednako je uspjela režija Dore Ruždjak Podolski, nekonvencionalna ali komunikativna, žanrovski nedefinirana a svejedno prepoznatljiva. Moliereove likove iz visokog društva oživjela je neposredno, ali tako da su ujedno marionete i realistične osobe, iz današnjega su vremena, ali i iz Moliereova. Radnja o škrtome 60-godišnjem lihvaru Harpagonu i njegovoj obitelji te slugama teče hitro ali ne i zbrzano, režiju čine dobro ukomponirane promjene tempa, a začudan moment stvara se metateatraliziranjem. Naime, glumci sa scene „javljaju“ publici kako znaju da igraju Molierea a spominju i Zajeca te se osvrću na vlastitu poziciju i sve to dođe prirodno, kroz igru.
Likovi su dakle stilizirani, rekao bih arhetipski, a neki igraju katkad čisti apsurd, primjerice Borko Perić kao Jacques, koji je ne jedino kuhar i sluga negoli i izvanvremenski klaun malko pomućena uma.
Režija jest i demonstracija mizanscena kao režijske vještine same za sebe, niz svojevrsnih etida, no koje opet ne kvare predstavu negoli je obogaćuju. Ona sa stankom traje gotovo dva sata i ni u jednome trenutku, što se kaže, ne krade nam vrijeme. Jedini prigovor režiji jest što su možda glumci odviše međusobno slični igrom, nadmeću se sličnim postupcima te se možda neke možda moglo ugoditi u drugačijem tonu i izričaju.
Hrvoje Kečkeš kao Harpagon smjesta osvoji publiku a zatim njezinu pozornost zadrži do konca. Izvrstan je dakle. Veliku energiju ulaže u gradnju lika, uloga je fizički zahtjevna i ište, ovakva kreacija, i veliku mentalnu disciplinu, tehniku i koncentraciju.
Kečkešov Harpagon, starac u ranim šezdesetima, zapravo jest mučna karikatura, njegova tijelo povijeno je prema naprijed te je kao presječen u struku, a sve od grčevita straha od smrti a ne zbog starosti. Njega se njegova djeca i sluge, svi mnogo dakle mlađi ljudi i dalje fizički plaše, a taj strah izaziva činjenica što se iza izvitoperena njegova položaja još uvijek krije životinjska snaga jednoga lihvara, utjerivača dugova dakle.
No koliko je odvratan, Kečkešov je Harpagon i smiješan, simpatičan te ga publika do konca radnje i zavoli. U gradnji uloge veliku pomoć imao je u kostimografkinji Barbari Bourek, koja ga je uvukla u jedan urnebesno smiješan muški „negliže“, jadan i prijeteći istodobno.
Kostimi su dakle isto u duhu režije i dramaturgije, kombinacija povijesne rekonstrukcije i suvremenog gega. Bitno je ostvareno: nose pozicije likova, njihov položaj i karakter. Scena Stefana Katunara je lijepa ali ponešto i ziheraški osmišljena. Prema cijeloj ideji predstave jest odviše neutralna, umivena, no privlačna poradi nekih nadrealnih detalja, poput obiteljskog stola koji je na jednom kraju neprirodno ukošen. Glazba Stanislava Kovačića ne čuje se izvan situacija, negoli je i ona uspjelo uklopljena u niz režijskih „gegova“ kojima se radnja prevodi iz jednoga tempa u drugi.
Ukratko, posrijedi je inteligentna farsa, društvena komedija s elementima apsurda, komedija karaktera na današnji, hrvatski način i dobra zabava za publiku.
Gluma je dakako najvažnija a ona je, ukratko, oslobođena. Primjerice, Maja Posavec kao Elise, dijete Harpagonovo, koju on želi udati za bogatoga starca od preko sedamdeset godina, ali koji ne traži miraz. Nikad ovu glumicu nisam gledao da igra ovoliko drsko otvoreno, kad bih pretjerivao, rekao bih i neustrašivo. Mladi Josip Brakus, kao drugo dijete Harpagonovo, Cleante, isto je drzak. Naime, ja mislim da je radeći na ulozi postao svjestan da Molierevu rečenicu, kad je izvorna, ne može donijeti uvjerljivo u salonskom duhu, pa se onda povukao na jednu isto eto začudnu poziciju mladića koji uči glumu. U apsurdnim situacijama i kad zavlada suvremenost, tad se uključi u zbivanje jednom novom zanesenošću, koja je sad komična a da opet nije šmira.
Šmira je inače još jedan od elemenata ove režije, ona pozitivna šmira, u koju je uključen cijeli ansambl, kao jedino i smije biti.
Filip Detelić kao Valere isto dojmljivo igra, ali tek ponešto pretjerano, prilično kukavna Valerea, a mlada Iskra Jirsak igra Mariane otvoreno, hrabro, svidjela mi se. Upravo je, što se kaže, senzacionalna Linda Begonja kao Frosine, žena iz naroda i žena za narod. Dominira pozornicom premda se tobože svakome sklanja s puta. Igra jedan oblik pasivne agresije vješto i maštovito. La Fleche Luke Petrušića jest vratolomija, uspjelo nenametljiva, a dobro igra i Damir Poljičak Sudskog istražitelja. Još je tu Karlo Mlinar u više manjih uloga.