Kostimografkinja Doris Kristić, jedna od glavnih oblikovateljica hrvatske kostimografske scene od sredine '70-ih do danas, u dosadašnjoj je karijeri radila kostimografije za oko 450 predstava i osvojila 20 značajnijih nagrada u zemlji i inozemstvu, a radeći na nadolazećoj predstavi "Mala Frida" Gradskog kazališta Žar ptica, u režiji Anice Tomić, posvećenoj meksičkoj slikarici, doživjela je nesvakidašnju situaciju.
Doris Kristić studirala je '70-ih na Accademia di Costume e di Moda u Rimu, gdje je diplomirala kostimografiju i modni dizajn te završila postdiplomski studij za kazališnu i filmsku kostimografiju. U Rimu je još kao studentica volontirala na filmu Luchina Viscontija "Zatvoreni obiteljski krug", u kojemu je, uz ostale, igrao Burt Lancaster. U doba njezinih studentskih dana u modi je bio hipi stil i kostimografkinji je njezin tadašnji prijatelj sa studija, Meksikanac Ricardo Sanchez Santana, donio košulju folklornog stila, kakve je nosila i Frida Kahlo, koja se odlično uklapala u modnu priču o hipi pokretu. Meksička košulja preživjela je desetljeća na tavanu Doris Kristić, a sada je možemo vidjeti u predstavi kazališta Žar ptica. O tome kako je osobni komad odjeće završio na glavnoj glumici i na plakatu predstave, čija je premijera 17. prosinca, govori nam Doris Kristić.
- Gledajući fotografije Fride Kahlo, dok sam crpila inspiraciju za rad na predstavi, uvidjela sam da je Frida često nosila bijele pamučne košulje s rustikalno izvezenim, stiliziranim florealnim motivima te sam se dosjetila svoje košulje, koju sam u mladosti često nosila i koja je danas stara već punih pola stoljeća. Početkom '70-ih, naime, nije bilo lako doći do odjeće s drugih kontinenata pa sam zamolila Ricarda da mi kupi nešto tipično meksičko kada sljedeći put bude išao kući. Donio mi je dvije košulje, a druga je još i sada na mom tavanu i možda čeka neku novu predstavu - govori kostimografkinja.
Međutim, priča ide dalje. Plakat predstave otputovat će u Meksiko, u Muzej Fride Kahlo i u ruke Ricarda Sancheza Santane, danas modnog dizajnera, a Doris Kristić ga nije kontaktirala desetljećima.
- Kad sam poznaniku, zagrebačkom Meksikancu koji ovih dana putuje u svoj rodni Ciudad de México, ispričala da radim predstavu o Fridi Kahlo, oduševio se i ponudio mi se da će odnijeti plakat predstave u muzej Fride Kahlo "La Casa Azul". Plakat, na kojemu je i fotografija glumice u toj bluzi, pokušat će dostaviti i Ricardu, koji je bio moj bliski kolega s klase i koji danas živi u Guadalajari te ima modnu kuću Ricardo Santana Moda.
Fridin me opus oduševljava još od studentskih dana i otada kupujem monografije o njoj (do sada ih imam pet, a nadam se da će stići i šesta iz Meksika), a mogu reći i da sam poznavateljica njezina rada još iz vremena kada ona, prije globalne prepoznatljivosti, nije u Zagrebu bila odviše popularna i kada se o njoj ovdje malo znalo i govorilo. Tako da mi je predivno da sam imala priliku raditi predstavu posvećenu jednoj od meni omiljenijih ženskih likovnih umjetnica! - nastavlja Doris Kristić koja je u karijeri je ostvarila i 30-ak filmskih i televizijskih kostimografija te je znala kreirati autentične povijesne odjevne predmete za muzejske ustanove. Uz kostimografiju, potpisala je i nekoliko kazališnih scenografija. U Rimu je studirala s Isabellom Rossellini, kćeri Ingrid Bergman i Roberta Rossellinija, koji je u vremenu studiranja Doris Kristić bio i počasni predsjednik njezine Akademije, družila se s glumcem Carlom De Mejom, sinom Alide Valli, upoznavši i grčku glumicu Irenu Papas, zvijezdu holivudskog zlatnog doba.
Po povratku u Hrvatsku s dvadeset i tri godine surađivala je s Lovrom pl. Matačićem na "Orfeju i Euridiki" i godinu kasnije na "Elektri", oboje na Dubrovačkim ljetnim igrama, a "Elektra" se kasnije izvodila i u KD-u Vatroslava Lisinskog. Nakon više od 40 godina za Gluckovu je operu nanovo radila kostimografiju, ovaj put u produkciji HNK Zagreb.
- Za maestra Matačića veže me predivno sjećanje: bila mi je čast iznimno mladoj raditi s takvom umjetničkom veličinom, puno smo razgovarali te me on polako uvodio u svijet opere i senzibilizirao za nju. Trebala sam poslije ići raditi s njim u operu u Monaku, no preminuo je. Njegov me odlazak snažno potresao.
Jako sam se razveselila kada me Anica krajem ožujka ove godine pozvala da s njom postavim novog "Orfeja", ovaj put u HNK Zagreb. Do tada sam s njom surađivala već nekoliko puta i volim raditi s njezinom neobuzdanom energijom. Različito sam pristupila tim dvjema kostimografijama: kod maestra Matačića u kostimu su bile prisutne reminiscencije na antiku, a kod Anice sam se odlučila za monokromatske androgine kostime - govori kostimografkinja koja je ljubiteljica minimalističkog stila te ima mišljenje o današnjim modnim trendovima u kojima se svjetlucajuće tkanine, čipka i til primjenjuju i u casual odjeći.
- Volim minimalizam i smatram da je on uvijek prisutan i u trendu, kao svojevrsna trajna vrijednost. Današnja moda nerijetko koketira s kičem, što meni osobno nije jako blisko, ali je to kao i svaki trend prolazno i proći će. Minimalističku odjeću znatno je teže osmisliti jer treba biti kreativan unutar razmjerno uskih okvira i sve mora biti puno preciznije izvedeno. Ne sviđa mi se danas prisutna kakofonija boja, oblikā i tekstura. Smatram da su se kod nas, i u kostimografiji i u modi, znatno snizili kriteriji te da danas sve prolazi - zaključila je.