"Nas je sedmero djece. Imam tri brata i tri sestre. Ja sam u sredini. To je svima šok jer mnogobrojne obitelji u zadnje vrijeme nisu toliko česte. Dolazim iz Srednjeg sela kraj Požege. Kada kažem odakle sam, ljudi mi odgovore: ‘Ma ne, ne, kako se zove selo?‘ Ali ono se stvarno zove Srednje selo. Vjerojatno zato što je smješteno između dva grada - Pleternice i Požege. Ali ne smijem reći da sam iz Požege. Moji mještani su mi rekli da kada dajem intervjue moram obavezno reći da sam baš iz Srednjeg sela", ističe dvadesetpetogodišnja glumica Ružica Maurus koja svoje djetinjstvo na selu u mnogobrojnoj obitelji i s puno prijatelja, igre, pjevanja i plesanja, kaže, ni za što ne bi mijenjala jer je ono uvijek bilo živo i dinamično, pravo pravcato djetinjstvo.
Iako s majčine strane obitelji postoje naznake umjetničkog talenta, Ružica je prva glumica u obitelji. Braća i sestre Ružičine majke, koji su došli iz Bosne, živjeli su, naime, na selu i, kao i većina Slavonaca koji su tada doselili iz Bosne, bili su, priča glumica, u lošoj financijskoj situaciji i sukladno zadanim okolnostima nisu imali prilike istraživati što ih zanima.
"Jedan ujak mi predivno crta, a to je otkrio tek u četrdesetima, dok je drugi želio biti filmski redatelj", kaže Ružica koja činjenicu da je ona svoj umjetnički put slijedila pripisuje, prije svega, upornosti.
"Mislim da nikad nisam odustala od nečega što sam htjela samo zato što to nisam otprve ostvarila. Kod mene ne postoji ‘nemoguće‘. Za sve postoji način. Otkad sam bila mala sam se htjela osjećati lijepo i dobro i zato se nikada ne bih bavila ničim drugim, ne bih stala, morala bih doći do ovoga što me zanima", uvjerena je Maurus, koja je još kao dijete zavoljela imitiranje.
Imitirala je obitelj, profesore, cijelo selo i mislila, kaže, da je to gluma. Zabavljala je ljude oko sebe, bila je živo dijete, pjevala, osmišljavala i vodila programe.
"Voljela sam komedije i ljude koji nasmijavaju. Privlačili su me zabavni ljudi. Nikada nisam podnosila dosadu. Teško sam podnosila tmurne nedjelje. Uvijek bi se nešto moralo događati. I dalje sam takva, a takav je i ovaj posao. U njemu nikada ništa nije isto, uvijek je nešto novo i turbulentno. To je moje gorivo i zato se ovim poslom i bavim", objašnjava.
Ipak, obitelj njen profesionalni put nije mogla predvidjeti, kaže Maurus.
"Moj tata Davor je završio školu za mlinara, a kako je nas sedmero djece i mami je bilo žao da idemo u vrtić, on je odlučio raditi više poslova. Jedno vrijeme je radio tri posla. Jako se žrtvovao jer nas je u jednom trenu bilo čak petero đaka, a njemu je sve to bilo teško samostalno financirati. Kasnije je odlučio otvoriti firmu građevinskog materijala i taj mu je posao od samog početka krenuo. Već dvanaest godina ima tu firmu, a uz njega je vode i moj stariji i mlađi brat. Tatina je želja da svi budemo u tom poslu. Prije mjesec dana je i meni rekao: ‘Sad si diplomirala glumu, možeš početi raditi u mojoj trgovini na blagajni. Ja sam bila izvan sebe, ali on je bio u potpunosti ozbiljan. Mi smo jako povezani, jako se volimo i svaku priliku koristimo za druženje. Moja sestra živi u Vukovaru, gdje se udala, ima dvoje djece, ali tata i njenog muža nagovara da dođu raditi kod njega. Moja druga sestra je babica, a tata je nagovara da se prekvalificira za trgovkinju", otkriva Maurus te priznaje da su njeni roditelji, budući da je bila polaznica srednje glazbene škole, mislili da će odluka pasti na Muzičku akademiju.
U glazbenoj je školi svirala tamburicu. Još uvijek ne može vjerovati, kaže, da je došla u školu i rekla: ‘Ja želim svirati tamburicu‘.
"Svi misle da me tata natjerao jer sam Slavonka, ali mama Ankica je zapravo za mene htjela flautu, a tata klavir. Ja sam zbog tog odabira već nakon prve godine požalila, no što sad, morala sam dogurati do kraja. Na kraju sam se zaljubila u glazbu, a u srednjoj glazbenoj školi sam svirala i klavir te pjevala. Bila sam loš klavirist, vježbala sam puno, ali nije mi išlo, za razliku od pjevanja", objašnjava.
Muzička akademija je zato bila logičan slijed, tvrdi, no neočekivani komentar dirigenta Alena Kopunovića Legetina naveo ju je da skrene sa zacrtane putanje.
"Jedne su me večeri, nakon koncerta svi tako molili da ih imitiram, a redatelj Alen Kopunović Legetin, koji me naučio puno o glazbi i umjetnosti, mi je rekao: ‘Zašto ti ne ideš na glumu?‘ i ja sam u tom trenu, negdje oko jedan ujutro, dok sam jela janjetinu, odlučila - to je to, idem na glumu", prisjeća se Maurus.
Kada je kod kuće rekla da želi studirati glumu, svi su, kaže, rekli - ‘nema šanse‘. Isprava je nisu ozbiljno shvaćali.
"Jedne noći, kada je moj najmlađi brat imao četiri godine, dok su svi spavali, ja sam u sobi plakala u mraku i govorila: ‘Ja ću upisati glumu, ja ću ići na prijamni‘ i onda je tata rekao: ‘Radim ujutro. Upiši tu glumu, samo me sad pusti na miru da spavam‘. I otišla sam na prijamni i upala iz prve, a kako sam bila prva na listi onda su rekli: ‘Ajde dobro, valjda onda jesi za to‘. Trebalo im je vremena da se priviknu i ja to razumijem jer to nije običan poziv. Sada su mi ogromna podrška", naglašava.
Izvorni plan joj je bio upisati neki fakultet prije Akademije jer je očekivala da će, kao i mnogi, na prijamni ispit ići nekoliko puta. Kandidata je mnogo, a na smjer se prima dvanaestero ljudi, kontekstualizira te dodaje:
"Dotad sam pogledala malo predstava i nisam znala nikoga od glumaca; djelovala sam k‘o netko tko je pao s Marsa i mislila sam da će mi trebati malo vremena da se kultiviram, odlazim na predstave. Bilo je jako stresno, sve mi je bilo novo i plakala sam, ali s druge sam strane bila pozitivna i slobodna. Nisam imala nikakve intenzivne pripreme, ali prije prijamnog sam nekoliko puta došla u Zagreb kod Antonije Stanišić Šperande, kojoj sam stvarno zahvalna. Srećom, vidjela sam da dobro radim, da upute uspijevam primijeniti".
Tijekom prve godine studija živjela je u studentskom domu na Savi. Imala je, smatra, super cimericu, ali u domu osim cimerice u godinu dana nije upoznala niti jednu jedinu osobu.
"Iz doma bih odlazila u osam ujutro, a u sobu se vraćala kasno navečer. I jednom prilikom tako ja dolazim s faksa i vidim tisuće ljudi, ne mogu ni doći do svoje sobe. I šaljem cimerici poruku: ‘Što se događa?‘, a ona mi odgovara: ‘Ajme Ružice, ovo se čeka godinu dana. To su Radićevi dani. Kak‘ to ne znaš?‘. Nisam se baš uklopila u dom. Smetalo mi je što sam tekstove morala učiti u WC-u ili na balkonu jer bi cimerica, naravno, sutradan imala faks. Zato sam nakon prve godine otišla sam na stan s jednom Požežankom. Bilo nam je super. Lijepo smo se družile. No kad sam završila treću godinu, na faksu sam odlučila uzeti pauzu. Ja sam štreber, ali prve tri godine Akademije jako su me iscrpile. Tamo sam prošla i najljepše i najgore trenutke. Toliko sam zahvalna Akademiji, puno sam naučila o sebi i glumi, ali bilo je momenata koji su mogli proći puno bezbolnije. Neki profesori nisu dovoljno pažljivi prema studentima. Bilo je puno suza. Prošla sam neke psihičke torture bez kojih se moglo. To nije bilo često i većini profesora sam zahvalna, ali postojala je i ta druga strana. Nakon tri godine intenzivnog rada gdje si postavljaš pitanja i na neka ne dobiješ odgovor, nezadovoljna si odigranom ulogom, a ne znaš kako se popraviti, ne može ti pomoći ni profesor, trebala sam doći sebi. To je vrlo osjetljivo razdoblje. Rad na ulozi je težak. A tu su i međuljudski odnosi i ne može biti savršeno. Naravno da će biti peripetija i tenzija i da se nećeš sa svima slagati. Ali na Akademiji ima prostora za to da neki profesori napokon postanu i pedagozi. S druge strane, na fakultetu sam se jako povezala s kolegama Vidom Ćosićem i Nikom Barišić. Već četiri godine imamo zajedničku whatsapp grupu i nerazdvojni smo: družimo se, gledamo serije, jako se volimo, podrška smo si. To me prijateljstvo izgradilo, Bogu sam zahvalna na njemu", priča o svom studentskom iskustvu zbog kojeg se preselila u Zagreb, grad koji posebno voli.
U Zagrebu joj nedostaju obitelj i mamina kuhinja, ali u njemu je oduvijek htjela živjeti.
"I prije fakulteta bih si nešto organizirala da imam razlog dolaziti što češće. Baš se vidim ovdje cijeli život. Grad je živ, stalno se nešto događa. Obožavam i Požegu, ali to je mali grad, svi te poznaju", pojašnjava glumica koja kaže da joj je spomenuta profesija kao djetetu djelovala potpuno nedostižno.
"Nisam niti znala da postoji škola za glumce, mislila sam da se takav rodiš, ali predstave, na koje bih rijetko odlazila, bi me obuzele, a od filmova sam obožavala ‘Pipi Dugu Čarapu‘ i ‘Zamku za roditelje‘", priznaje Maurus koja je svoje prve predstave odradila u Gradskom kazalištu Požega u trećem razredu srednje škole. Mentorica joj je bila glumica, lutkarica, redateljica i klaunesa Marijana Matoković. Kada je pak nakon preddiplomskog studija uzela pauzu, ravnateljica Valentina Neferović pozvala ju je da vodi dramsku te igra u predstavama. Prvo je, kaže, radila adaptacije bajki za djecu, primjerice, ‘Djevojčicu sa šibicama‘. "Tu sam predstavu režirala, za nju sam radila kostime, kostimografiju, scenografiju, u njoj glumila... Naravno, dala sam si glavnu ulogu", kaže kroza smijeh te dodaje:
"Pozvala sam požeške glumce Anabelu Sulić i Matka Trnačića, s kojima sam radila i ‘Carevo novo ruho‘. Igrala sam i u predstavi ‘Guja u njedrima‘ u režiji Rajka Minkovića s Ines Bojanić i Jasnom Palić Picukarić. Bila sam alternacija Hani Hegedušić, ali ona puno radi u Varaždinu pa sam ja stalno glumila. Hvala Hana. Tu je potom bio i ‘Danteov pakao‘ u režiji Marina Klišmanića u Teatru &TD. Omiljene su mi ipak neke predstave s Akademije. Izdvojila bih ‘Bolest mladeži‘, zatim na drugoj godini ‘San ivanjske noći‘. To je ispit o kojem se još uvijek priča. Na četvrtoj godini smo radili s Bobom Jelčićem. Ne mogu riječima opisati što me je taj čovjek naučio, koliko mi je pomogao. Za njega imam samo riječi hvale. Naučio me je i o životu i o glumi i o kazalištu i o međuljudskim odnosima. Uvijek bi mi govorio: ‘Ti nemaš problem, ti si izmislila problem‘. On je odličan pedagog. U prvom semestru smo radili predstavu ‘Tri sestre‘, a u drugome Vojnovićev ‘Suton‘. I naravno, diplomski ispit- ‘Posljednji Čehov u Hrvatskoj‘ u klasi Dore Ruždjak Podolski. I njoj se kao mentorici, kao i ravnateljici Sonji Kovačić te cijelom Kerempuhu za to moram zahvaliti. Da tamo imamo ispit, za nas je mlade glumce bila ogromna stvar", mišljenja je Maurus, koja bi i u budućnosti voljela raditi u kazalištu poput Kerempuha.
Okušala se kako u drami, tako i u komediji i obje su joj dramske vrste izazov te bi ih voljela paralelno nastaviti raditi. Voljela bi i snimati jer je zanimaju svi aspekti njena posla. Također, da dobije priliku otići u inozemstvo, odmah bi otišla i po to iskustvo koje se, kaže, rijetkima dogodi.
"Najveći je faktor sreća, da baš tebe primijeti taj neki redatelj, ali ja o tome sada niti ne razmišljam", napominje mlada glumica kojoj trenutni životni stil ne ostavlja puno slobodnog vremena.
"Slobodnog vremena nemam. Spavam po avionima, rivama, katamaranima, autobusima. Imam jedan jastuk koji nosim sa sobom i kofere koji su popucali od nošenja i padanja, ali volim taj tempo i način života. Onda kažem: ‘Ajme, da se bar malo odmorim...‘, ali nakon tri dana odmora me počne hvatati panika. Ne znam gdje bih, što bih. Kada sam slobodna se družim, imam tri-četiri jela koja volim pripremati, ispijam kave, izlazim na fešte, idem na predstave, gledam serije poput ‘Sluškinjine priče‘ i ‘Velike‘, ali pratim i UFC, atletiku i skijanje", priča Maurus koja uz glumu najviše vremena posvećuje pjevanju.
Pjeva sevdah. Iako ima bosanskih korijena, od svoje obitelji, pa ni bake, nikad ga nije čula.
"Mi smo ipak Slavonci. Prvi put sam ga čula u srednjoj školi. Jako me se dojmio spoj te glazbe i tužnog, sjetnog i mekog teksta. Lijepo. Emotivno. Iskreno. Staro. Nikad mi neće dosaditi, a znam i da se, onome koji ga čuje, sevdah uglavnom svidi", uvjerena je Maurus za koju je pjevanje lakše od glume.
Kada pjeva onakva je kakva je privatno i ne mora, dodaje, paliti neke svoje motore, već sve ide prirodno.
"Za glumu te neke posebne motore moraš upaliti. Gluma zahtjeva neku posebnu vrstu koncentracije. To je teško. Kad imam neki privatni problem, puno lakše odradim koncert nego predstavu pa je gluma za mene veći izazov. Ovaj posao je težak. Često padaš u krize. Danas mogu imati četrnaest poziva za posao, a onda nakon nekog vremena nula poziva na pet mjeseci. Ali kad god mi je teško, znam da mogu nazvati kolegicu Jelenu Miholjević da me utješi. S njom sam se zbližila tijekom rada na ‘Čudesnoj šumi‘. Ona je prva prihvatila nas mlade, s njom nikada nisam osjećala generacijski jaz", kaže Maurus koja u "Gostioničarki", predstavi u produkciji Gradskog kazališta Požega, u režiji Davora Svedružica igra glavnu ulogu.
