Zagrebačko kazalište mladih sretno je započelo sezonu.
Mlad, meni nepoznat redatelj Aleksandar Švabić pametno je i kazališno uvjerljivo režirao novi tekst Ivora Martinića “Dobro je dok umiremo po redu”.
Nisam jedini koji godinama upozorava kako smo u Martiniću dobili dragocjenog poznavatelja ženske duše, s možda najvećim talentom za pisanje ženskih likova u nas nakon gospara Iva Vojnovića. Martinić dakle nije iznenađenje, ali jest redatelj. I on i Martinić izgledaju smotano i smiješno - gotovo dečkići, sputanih pokreta i držanja, kao iznikli iz TV serijala “Teorija velikog praska” i, kad ih promatraš, ne bi im dao, što se kaže, da dvije nacrtane žene zabave, a kamoli da ovoliko autentično i živo iznesu na scenu dvije inteligentne osobnosti.
Suptilno-vratolomno nadmudrivanje dviju žena koje se bore za muškarca, ne pretjerano atraktivnog uostalom, ovdje se nadaje kao dugotrajno prešućivanje, s tek djelićima izrečenog u usputnim opaskama o onome o čemu se cijelo vrijeme misli.
Predstava traje kakvih 70 minuta, Martinićev tekst jest dramaturg Ivan Penović skratio otprilike za četvrtinu, možda i više, baš na mjeru koliko u njemu ima scenskog života, jedino ostaje sporan detalj što se trojica prijatelja glavnoga lika, Janka, pojavljuju jedino na početku predstave, više kao markeri vremena radnje, a poslije iščeznu (premda se u drami vrate).
Jankom upravljaju dvije žene, bivša i sadašnja, Elza i Nikolina, izvanredno ih igraju Doris Šarić Kukuljica i Nataša Dangubić. Nedavno sam u Dubrovniku gledao Doris Šarić Kukuljicu u Vojnovićevu “Geranijumu”. U predstavi bez teme, pomalo studentskoj, zaigrala je Mare, ostarjelu usidjelicu, i za tu ulogu osvojila Orlanda. Ovdje kao da je dala, u ulozi još jedne zapravo stoički razočarane žene (u tom je Martinić najbliži Vojnoviću), ono što nije mogla u Dubrovniku. Početnu ironiju umotanu u blagost, humor zamaskiran tobožnjom rastresenošću, poniznost u glasu kao oblik pasivne agresije, stanke kao sredstvo postizanja nadmoći i skretanja pozornosti na sebe.
Jednako snažno njezinu antagonisticu Nikolinu igra Nataša Dangubić. Ona je još više oslonjena na šutnju i na geste, a jednako uzbudljivo traje u svojoj eto suzdržanosti. Na koncu se na svojega novog supruga toliko inteligentno otrese, da oživi cijelu svoju šutnju kao dugotrajan unutarnju monolog koji smo zapravo cijelo vrijeme slušali.
Muškarac oko kojega se nadmeću, više iz navike i taštine negoli iz želje, jest nesiguran i potlačen, silom veseljak, donekle uspješan mali poduzetnik. Taj Janko htio bi da sve bude u najljepšem redu, a emotivni život mu je posve nesređen. Pati od kompleksa spram superiornog, a grubog oca (otac upravo umire) i pokušava vlastitu nesposobnost za ljubav nadoknaditi pristojnošću pa i ulizivanjem. Pjer Meničanin igra ga dakle superiorno, zaigrano, moćno, precizno, na rubu komike, na rubu klauneraja.
Četvrtu veću ulogu, Lucije, djevojke odsutnog katalizatora radnje, sina Jankova i Elzina, također izvrsno igra Milica Manojlović. Trojicu uvodnih gostiju igraju Zoran Čubrilo, Maro Martinović i Kristijan Ugrina.
Scenografija Ane Savić Gecan simbolično prikazuje luksuzan interijer, koliko se može uspjelo, kostimi Marte Žegure odgovaraju, no odviše ploha otišlo je na crno i tamnoplavo. Glazba Nenada i Alena Sinkauza jest suptilna zvukovna kulisa.
Ukratko, skladna radnja, izvrsni mizanscen i gluma, odmjeren tempo. Tema odlaska mladih kao lajtmotiv.
Preporučujem.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....