Prije nekoliko dana u Zagrebačkom kazalištu mladih premijerno su u dvije večeri i dva dijela izvedeni "Braća Karamazovi" Olivera Frljića, koji su s ratom u Ukrajini dobili referentni okvir i konotacije kakve im nitko ni u najbizarnijim scenarijima ne bi složio. U svoj svojoj karijeri, koju često prate politička sukobljavanja, pa i zabrane, redatelj Oliver Frljić nikada se nije ovako frontalno, čelom, sudario sa stvarnim životom. Dostojevski, taj minuciozni poznavatelj ljudskih karaktera, jasno da je uvijek aktualan, relativno lako ga se dade adaptirati za suvremene pozornice. No, u ovu adaptaciju, koju zajedno s Frljićem potpisuje Nina Gojić, umiješao se - rat.
"Nismo u adaptaciju unosili ad hoc promjene. Neke su stvari bile unutra od početka. Lik Mitje Karamazova, recimo, od početka na neki način stoji na toj poziciji na kojoj trenutačno stoji Rusija. Ideološki on je tu negdje i to smo tako radili od samog početka. No, ono što je novo, što smo u zadnji čas unijeli u predstavu, jest Putinov govor u kojem on kaže da će napraviti nešto što povijest nije vidjela... Jednostavno, u ovom trenutku bilo je teško ignorirati što se događa. Predstava je sama proizvodila i pronalazila neke reference, mi nismo mogli kontrolirati rečenice koje likovi izgovaraju, počele su označavati potpuno nove stvari u ovom političkom kontekstu", kaže redatelj Frljić.
Ovdje kazalište direktno komunicira sa suvremenim trenutkom. Nije to više samo tekst o kompleksnim ljudskim osobnostima.
"Meni je isto bilo zanimljivo, zapravo tužno i strašno kako je predstava od jednog do drugog dana potpuno promijenila svoje značenje, kako je postala politička na jednoj potpuno drugoj razini. To, naravno, nije bio i nije niti mogao biti originalni plan. Ja sam se htio reflektirati na neke druge stvari. Ali, dogodilo se da ono što sam znao teorijski sad znam i u praksi - da autor nije taj koji kontrolira značenje, nego predstava kreira što ona znači u različitim kontekstima. Ovaj se kontekst, nažalost, toliko promijenio da su 'Karamazovi' postali nešto drugo."
Pamti li u vlastitoj karijeri, čak i on, redatelj specifičnog opusa, da je ono što je postavljao, ijedna pozornica na kojoj je uprizorio klasika - na takav način korespondiralo s onim što se događalo izvan kazališne zgrade?
"Nisam imao ovu situaciju. Postavljanje tog klasika trebalo je biti svojevrsni obračun sa samim sobom, s nekim redateljskim strategijama koje sam koristio. Međutim, dogodilo se da je politička stvarnost postala toliko dominantna da je ona potpuno dekodirala i moju predstavu i taj tekst. Nedavno sam u Kölnu radio predstavu o gradnji katedrale, koja završava svjedočanstvom jedne žrtve pedofilije. Paralelno s tim se dogodio da je velik broj osoba, žrtava, javno progovorio, ljudi koji su imali slična iskustva u crkvi. Ali, ovako nešto kao s 'Karamazovima' nije mi se dogodilo i volio bih da to nikad nisam doživio."
Život dijeli karte. U druga vremena ova prethodna rečenica zvučala bi fatalistički, sad je pak hiperrealizam. Ruskim umjetnicima otkazuju suradnju i gostovanja, njihov je krimen jedino to što su Rusi u ovim vremenima. Frljićevu predstavu, s druge strane, možda će, zaintrigirani situacijom s Rusijom, doći pogledati i oni koji inače u kazalište ne bi išli.
"Ne znam hoće li se to dogoditi. Ja bih volio da ljudi vide predstavu. Ona govori o tome koliko su mržnja i isključivanje opasni. Mi na ovim prostorima imamo to iskustvo. Vjerujem da će sad biti jako puno onih koji će zamijeniti borbu protiv Putinova režima i onoga što on radi s jednom generalnom rusofobijom, a to je - strašno. To se događalo i u vrijeme Drugoga svjetskog rata. Mnogi autori koji su pisali jedno, dva stoljeća prije tog rata i koji nisu imali nikakve veze s nacističkim režimom u nekim su zapadnim zemljama tad proskribirani. Ubijati već mrtve pisce zbog nekih jeftinih dnevnopolitičkih poena sigurno nije dobar odgovor. Pratim što se događa s otkazivanjem nekih koncerata, zbog autora, ovdje ne govorimo ni o dirigentima, nego o autorima koji su odavno mrtvi. To nije put. Kad histerija krene, vrlo je teško zaustaviti takve stvari. Ja trebam do kraja sezone postaviti još jednog Dostojevskog. Radim u Stuttgartu 'Zločin i kaznu' i interesira me hoće li tu biti ikakvih otkazivanja, pritisaka ili bilo čega.", kaže redatelj.
Zdrav razum se pita ako ljudi koji vode velike institucije u kulturi otkazuju...
"...što očekivati od onih koji imaju prste na crvenim gumbima? Pretpostavljam da je to kraj vašeg pitanja", sam je dovršio upućeno mu pitanje Frljić.
"Ja bih volio da vaše pitanje ne dobije odgovor koji nitko neće moći čuti zbog sveopće nihilacije. Nadam se da će, kolikogod smo mi ljudi iracionalna bića s jedne strane, racionalni moment prevagnuti. Nažalost, mogu se samo nadati. Nemam ništa drugo što bih konkretno mogao napraviti u ovoj situaciji. Ali, da. Anksioznost se uvukla svugdje. Razgovaramo o nekim stvarima koje su donedavno bile nepojmljive. Vratila se retorika koje se sjećam iz svojeg djetinjstva kad sam imao užasne paranoje od nuklearnog rata jer je to tada još bila vrlo realna mogućnost. Sveopće uništenje pojavilo se kao opcija. Koliko je to ozbiljno ili neozbiljno, je li to samo strategija zastrašivanja protivnika, ne znam. Ali, bilo bi dobro da znamo da smo u tom slučaju svi gubitnici. To je rat u kojem ne može biti pobjednika, preživio netko ili ne preživio. Ne mogu vjerovati da vam govorim ovo što vam govorim, da uopće vodimo ovaj razgovor."
Prije dvadesetak dana gledala sam probu "Braće Karamazovih". Redatelj i glumci bili su sretno udubljeni u proces rada, gledala sam ljude koji imaju sreću da u životu rade ono što vole i što dobro znaju raditi. Kako su izgledale posljednje probe, pitam Olivera Frljića.
"Bile su dosta određene ovom generalnom atmosferom, time što se počelo događati. Ta jedna vrsta neizvjesnosti bila je stalno prisutna. I tjeskoba. Netko se bolje, a netko slabije nosi s tjeskobom, ali to je bilo ozračje pred sam kraj rada.
Ove posljednje probe izgledale su mi kao da gledam potpuno drugu predstavu. Jer, ono što se prošli dan ili to jutro događalo, to je ono što je na neki način određivalo i moju percepciju, odnosno ono što sam gledao. Kao autor sam bio u nekoj vrlo čudnoj poziciji. Činilo mi se da se predstava značenjski odijelila od nas. Ja sam i dalje autor toga, ali imam vrlo ambivalentne osjećaje prema onome što smo napravili i tome što to govori danas u ovom kontekstu ili što će govoriti sutra. Možda će sutra to dobiti i neka druga značenja", zaključio je Frljić.