U ovoj predstavi zabavljaju se svi, osim publike

Eto nam i Drame Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu s prvom ovosezonskom premijerom u vlastitoj produkciji. Nisu je eto uspjeli prirediti do sv. Nikole ali prestigli su božićne blagdane. Shakespeareova komedija “Na tri kralja ili kako hoćete” u prijevodu Vladimira Gerića (najizvođenija od Shakespeareovih trinaest komedija) dospjela je u ruke Aleksandru Popovskom, makedonskom redatelju koji u Zagrebu (i na Brijunima) niže predstavu za predstavom. Uglavio se na tekuću vrstu najmoćnijeg domaćeg klana kazališnog (Ljuština & Stazići feat Lederer) i sad su mu zajamčene pozornice Gavelle, HNK, Kazališta Ulysses a ne treba ga ne očekivati i u Kerempuhu.

Jedva razumljivo

Shakespeareovu komediju srezao je uz pomoć dramaturginje Ane Tonković Dolenčić, tako da je osvanula dosta okraćala s jedva razumljivom radnjom. Ovako dosadnu komediju, uz koju publika zaboravlja da bi se trebala i nasmijati, teško se može postaviti igdje do u zagrebačkom HNK. Scenografiju su ispleli skupina NUMEN te Ivana Rađenović, od četrdesetak bijelih rastezljivih konopa što su gore zakačeni oko cugova a dolje usidreni u rund-bini, pa kad se ista zavrti, oni se spletu. Instalacija efektna no samo smeta glumcima jer ih je izgurala na uski prostor prednjeg dijela pozornice i na proscenij. Raskošni kostimi Jelene Proković daju prikazanoj radnji okus sadašnjosti no sve to skupa prije nalikuje nekakvom super talent showu nego dramskoj predstavi. I glazba je pompozna, djelo skupine SILENCE. Ukratko, utrošeno je mnogo novca da bi se proizveo estradni ambijent u sklopu kojeg odlično ide i estradna gluma na kakvu su nagovoreni glumci. Da ne bi ispalo kako je posrijedi jeftino psihologiziranje, Popovski je glumce uveo i u tajne zaumne glume i apsurdne glume, za koje oni kriče pretjerano a gestikuliraju poput prometnih policajaca s neurotičnim poremećajem. Budući da u Shakespearea nema domaćih psovki, publika se jednom ili dvaput nasmijala tek uz neka skaredna pretjerivanja glavnoga glumca, Bojana Navojca, koji je zaigrao Orsina, ilirskog vojvodu.

Smijeh je ponajprije izazvao zato što sugerira i da nije prava muškarčina i vladar, nego narcisoidni biseksualac. Uz to rješenje pada u vodu jedna od temeljnih zabuna u komadu. Naime, ovakvom Orsinu zaista je svejedno ljubi li sestru ili brata blizanca. Glavno je da se svi zabavljaju, osim publike.

Energični Navojec

Bojan Navojec ekspresivan je glumac, još uvijek donekle neuredne dikcije i kontrole glasa. Još uvijek je povremeno nerazumljiv, što si budući prvak HNK ne smije dopustiti. U korist mu ide to što nastupa sigurno i ne plaši se kontakta s publikom. Ovdje troši mnogo energije i najzaslužniji je što energija predstave posve ne iščezne prema kraju, premda se rapidno gubi kako se zbivanje privodi kraju. Groficu Oliviju zaigrala je mlada Iva Mihalić, dosta blijedo ali tehnički dobro.

Lekcija iz govora

Olga Pakalović kao Viola suviše napreže glas pa ovaj gubi boju i ljepotu a grubo je ocrtana i njezina uloga, tako da se nadaje više kao kakav deran nego zaljubljena mlada žena. Njezina brata blizanca Sebastijana, čija je uloga svedena gotovo na jedan skeč, s mnogo boljom energijom igra također mladi Ivan Glowatzky. Bezlični su Goran Grgić kao vitez Tobija Rigan i Luka Dragić kao vitez Andro Grozomor. Daria Lorenci Flatz kao Marija, Olivijina družbenica, snažno afektira i gotovo kriči, pa je se ne može svesti u ovako prelabav okvir predstave. Ivana Boban kao Luda nema nikakvu funkciju i posve je suvišna. To što je u vjenčanici samo je dosjetka. Krunoslav Šarić kao Valentin tih je i rezerviran, kao da nije iz ove predstave, a Kristijan Potočki kao Antonio karikatura je također nekakva biseksualca.

Iznad prosjeka gluma je Livija Badurine, koji Malvolija, Orsinova dvorjanina, igra s šarmantnim viškom cinizma a lekciju iz scenskoga govora održala je Alma Prica u maloj, od ekipe predstave izmišljenoj ulozi Anonimusa.