U baletnoj bajci Orašar, Petra Iljiča Čajkovskog, u koreografiji Vladimira Malakhova u subotu popodne mogli su uživati građani, turisti i slučajni prolaznici koji su se zatekli ispred Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu.
Izravni prijenos ovoga najizvođenijeg baleta na svijetu, direktno s pozornice, gledali su na velikom platnu u adventskom ozračju ispred kazališta. To je blagdanski dar zagrebačkog HNK publici u suradnji s Turističkom zajednicom Grada Zagreba,
Njihova želja je bila omogućiti svima koji možda nisu uspjeli doći do karata za jednu od devetnaest ovosezonskih izvedbi, da ipak dožive atmosferu ove baletne bajke koja oduševljava publiku.
Predstavu Orašar gledaju djeca i odrasli, a ona je neizostavan dio adventske čarolije u svim dijelovima svijeta. Jedno od najljepših djela klasične baletne umjetnosti vodi publiku u svijet, prinčeva i vila, prateći pustolovine djevojčice Klare koja od svojeg ujaka na Badnjak dobiva neobičan dar, drobilicu za orahe u obliku drvenoga lutka.
Danas, 131 godinu od praizvedbe Orašara Petra Iljiča Čajkovskoga u koreografiji jednoga od najslavnijih koreografa svih vremena Mariusa Petipaa, teško je povjerovati kako je to baletno djelo, pri prvom gledanju bilo proglašeno promašajem.
Suvremenici nisu prepoznali glazbenu genijalnost djela koja je obilježena karakterističnim elementima glazbene romantike i groteske te satiričnim opisom karaktera. Nakon Oktobarske revolucije Orašar se s velikim sjajem vratio na ruske pozornice, odakle se munjevitom brzinom raširio diljem svijeta u različitim koreografskim čitanjima, ali uvijek zadržavajući velebnu glazbu Čajkovskoga i elemente Petipaove jednako čarobne koreografije.
Zagrebačka je publika vidjela Orašara već ranih 20-ih godina prošloga stoljeća, a od 1970. on je postao stalnim repertoarom nacionalne baletne pozornice. Ovog posljednjeg koreografski i režijski postavio je 2019. baletni umjetnik svjetske reputacije Vladimir Malakhov, koji je s našim baletnim ansamblom već uprizorio popularno "Labuđe jezero".
Zanimljiva je povijest lutke Orašara. Priča kaže da se njemački farmer mučio s razbijanjem ljuske orašastih plodova. Stoga je u svom selu postavio izazov: tko će smisliti najbolje rješenje za to? Pobijedio je lokalni proizvođač drvenih lutaka, izradivši lutku s ustima na polugu koja je učinkovito drobila ljuske oraha.
Dok su gotovo svi orašari prije 20. stoljeća bili prvenstveno funkcionalni, u tipičan božićni ukras premetnuli su se krajem 19. stoljeća. U njemačkoj tradiciji, lutke su simbol sreće, odvraćaju zle duhove, a orašari, kao dio njemačkog folklora, služili su kao zaštitnici kuće. Nije stoga čudo kako su se u dobroj namjeri poklanjali onima kojima želimo dobro.