Dva ljubazna japanska momka širokih japanskih osmijeha i visok sijed gospodin u tamnoplavom odijelu, moj srpsko-mađarski drug Artur Demek, japanska su delegacija koja se iskrcala u Esplanadi. Tu se ova prva dvojica moraju osjećati kao kuće, jer Esplanada vrvi japanskim turistima. U Hrvatskoj ima ih sad ukupno 35.000. Ne kupaju se, nego razgledavaju, a što tu, zapravo, ima da se vidi, odnosno što ih zanima, ustanovila je ova investigativna trojka koju predvodi zamjenik glavnog urednika posebnoga priloga posvećenog svjetskim temama u vodećem japanskom i najvećem svjetskom dnevnom listu Asahi Shimbun.
Asahi šalje reportera u Zagreb prvi put poslije 2000., kad nas je posjetio njihov regionalni dopisnik (stacioniran u Rimu) pa opisao pobjedu Trećesiječanjske koalicije i intervjuirao Ivicu Račana, silno fasciniran činjenicom da je njegova žena jedna američka sveučilišna profesorica.
‘Ljudski interes’
U japanskom pogledu na vanjski svijet, u “fičerima”, člancima i reportažama, uvijek je prisutna ta dimenzija “ljudskog interesa”, dok vanjskopolitičke vijesti oni bilježe kratko, distancirano, doduše sjajno informirani zahvaljujući gustoj mreži dopisnika i stringera. Tako i u Beogradu kao stalnog suradnika drže moga prijatelja Demeka, koji desk informira o tekućim političkim promjenama i važnijim događajima u cijeloj bivšoj Jugoslaviji.
Arči je zapravo kod njih ostao poslije kraće, brilijantne karijere ratnog dopisnika, kad je obično prvi doznavao sve što se događa, zahvaljujući svom predznanju novinskog stručnjaka za zrakoplovstvo (na toj temi nas smo se dvojica i spojili, još prije rata, pa je Arči napisao članak još za prvi broj Globusa 1990. godine).
I drugi, konkurentski, nešto manji japanski dnevnik Yomiuri Shinbun držao je stalnog dopisnika u Beogradu - bio je to Hiroshi Yamasaki Vukelić (68), sin Branka Vukelića, koji je pripadao tokijskoj špijunskoj trojki Richarda Sorgea, najvećeg sovjetskog obavještajca drugog svjetskog rata. Hiroshi je, inače, bratić poznatog hrvatskog novinara Maroja Mihovilovića.
Zašto japanske novinare toliko interesira ova epohalna srednjovjekovna bitka, koja se dogodila 34 godine prije boja kod Sekigahare, gdje je šogun Ieyasu Tokugawa ujedinio Japan, pa to uvijek gledamo u Kurosawinim filmovima?
U Szigetvaru postoji impozantan zajednički spomenik Zrinskome i Sulejmanu, što je svakako zanimljivo, ali teško da bi opravdalo ovu dalekoistočnu ekspediciju u zabite krajeve balkanske Rumelije. Ne, tu postoji i jedan intersantan muzički zaplet.
Kad je Čeh učio Japanca
U prvom svjetskom ratu, u luci Kobe, internirani su austrougarski brodovi, pošto je Japan odmah 1914. stao na stranu Antante. Neki češki mornar koji se tu zatekao ratnih se godina kao internirac nekako upoznao s jednim studentom s Kobe Universityja, pa su ustanovili kako su obojica poklonici glazbe, pjevači. I, Čeh je Japanca naučio glavnu ariju iz opere Ivana Zajca “Nikola Šubić Zrinjski”, koja je ovome dobro legla, po intonaciji i zanosnoj militarističko-nacionalističkoj impostaciji (“U boj, u boj, katanu iz toka, braćo!”).
Opera je osim hrvatskog hita bila austrougarski evergreen. Praizvedena u Zagrebu u Narodnom kazalištu 1876. djelo je riječkog kompozitora Ivana pl. Zajca koji je muzičku akademiju završio u Milanu, pa skladao opere na talijanskom i operete u Beču na njemačkom, no najveću slavu postigao je jednom od svojih hrvatskih opera, koja je napisana prema tekstu Huga Badalića.
Zarazna himnična arija
Duga i prilično dosadna, opera sadrži tu himničnu ariju koja je imala silan odjek u ilirskim krugovima u doba hrvatskog narodnog preporoda. No, dosad je bio potpuno nepoznat njen silan uspjeh u Japanu. Onaj akademski meistersinger, naime, pjevao je u sveučilišnom zboru, pa je svoje kolege naučio toj pjesmi, kojom bi uvijek poslije “bisa” završavali nastup.
S tim su muzičkim tajnim oružjem postizali trijumf među akademskim zborovima na festivalskim nastupima, pa su ih i drugi počeli kopirati. Ukratko, arija “U boj, u boj!” koja se pjeva na hrvatskom jeziku postala je zborski standard na japanskim zborskim priredbama, a kako europska glazba uživa silnu popularnost u Japanu, to se u ovih devedeset godina toliko pročula da i najšira publika poznaje tu melodiju!
Što je uočio - tko bi drugi? - tankoćutni i socijalno hiperaktivni ambasador Hrvatske u Japanu, dr. Drago Štambuk. On i inače postiže velik društveni uspjeh u Tokiju, pa ga je više puta primio japanski car, kojega je privukla Dragina poezija.
Put pod noge i u Hrvatsku
Njegova minimalistička lirika, brački haiku, morala je nadahnuti ove druge otočane, koji valjda nisu toliko škrti. Štambuk ne izdire iz Haiku-muzeja, gdje drže originale Bashoa, pa se druži s profesorom Tanaya-mom s uglednog Waseda univerziteta, autoritetom za ovo područje, kojemu je za institutsku knjižnicu, gdje imaju i Borghesovu, poklonio svoju knjižicu, zbirku trostiha “Pognuta riža”.
Naravno da sveprisutni Drago poznaje urednika priloga Svijet iz Asaha Shinbuna, pa ga je i nagovorio da pođe u Hrvatsku i napiše o priču o Ivanu Zajcu i njegovoj operi...
Tako su japanski novinari i Arči banuli u Esplanadu. No, oni rade vrlo sustavno - prvo su, dakle, posjetili Szigetvar, pa otputovali u Rijeku, gdje će razgovarati s ravnateljom opere i jednom violinisticom orkestra koja tečno govori japanski.
Muke Kreše Dolenčića
Potom su intervjuirali ravnatelja zagrebačke Glazbene akademije, direktora opere zagrebačkog HNK, te pjevača koji će u sljedećoj, jubilarnoj 150. sezoni ove kuće nastupiti u glavnoj ulozi, pa ga fotografirali u punom scenskom kostimu. Najveća fora bit će im, naravno, susret s predsjednikom Josipovićem, našim poznatim kompozitorom. Arči nema nikakve sumnje da će, kad se ovaj članak pojavi na naslovnoj stranici Asahijeva specijalnog priloga, to povećati broj japanskih turista u Hrvatskoj na 50 tisuća. Oni se, kaže, u velikom broju iskupljaju i u Szigetvaru. Nikola Šubić je za njih zakon. A kako je ovdje, pita.
Pa ne znam, kažem zbunjeno, čini mi se da više nitko ne haje za tu stvar, teško da bi je uspjela oživjeti i sama Mani Gotovac da za ulogu Jelene angažira Avu Karabatić. Ionako je posljednji put kad je opera igrala 2006. redatelj Krešo Dolenčić morao, da mu se publika ne razbježi, operu skratiti na dva čina, pa je kompletno izbacio četvrtu sliku (harem u turskom taboru), što je, po meni, ozbiljna greška, jer se tu moglo ići s masovnom golotinjom, pa bi to malo diglo ovu priredbu.
Pročešljavanje terena
Za novinara, uostalom, storija o japanskoj investigaciji nevjerojatno je poučna. Ti su likovi prešli pola svijeta, a zatim široko zahvatili od predsjednika do violinistice i krenuli sistematski pročešljavati teren skupljajući sve moguće detalje kao da pišu knjigu a ne članak. Kako im se samo isplati? Pa lijepo - Asahi se prodaje u 8,5 milijuna primjeraka!
Nepravedno su zapostavljeni banski vitezovi
Asahijev urednik, fotoreporter i lokalni dopisnik došli su u Hrvatsku iz Beograda, a putovali su preko Mađarske, gdje su posjetili Siget, odnosno Szigetvar, gradić s deset tisuća stanovnika, gdje još stoje ostaci utvrde, odakle je veliki hrvatski i mađarski vojskovođa Nikola Šubić Zrinski, poslije opsade 1566. godine, koja je trajala kao opsada Vukovara, s posljednjim vojnicima izvršio samoubilački prepad na ordiju sultana Sulejmana Veličanstvenog, najvećeg vladara u turskoj povijesti. Sa šačicom ljudi zaustavio je njegovu vojsku od 100.000 vojnika i 300 topova u napredovanju u tom šestom osmanlijskom pohodu na Beč.
Četiri dana prije pada Sigeta sultan je iznenada umro, što je njegov veliki vezir Mehmed paša Sokolović (rodom Srbin iz mjesta Rudo, gdje je osnovana 1. proleterska brigada) uspio zatajiti, da se vojska ne raspe, prije nego se opsjednuti grad zauzme. U uzaludnom pokušaju proboja, osim bana Nikole, poginuli su vitezovi Vuk Papratović, Nikola Kobač, Petar Patačić, Lovro Juranić i Đorđe Pozojević, hrvatski, mađarski i srpski bojovnici, koji se za razliku od Zrinskog manje spominju (kad postane legenda, povijest je čudesno nepravedna).