PETRA SVRTAN

Tražila sam ljubav van sebe, brojala kalorije, bila opsjednuta. Uz psihoterapiju sad kopam po sebi

Petra Svrtan
 Bruno Konjević/Cropix
Objavljuje postove podrške o hrani, tijelu i samopouzdanju. Motivirana je osobnim iskustvom

Imam osjećaj da je cijela ova godina kao jedan dugački, nepodnošljivi PMS - sa svim promjenama raspoloženja, od euforije i rastuće energije, do tuge s provalama bijesa, bunta, a onda opet nemoći i umora. No, istovremeno mi je kreativno jedno od najplodnijih razdoblja dosad, puno ideja se rodilo u meni.

Pišem prozu i poeziju, sklapam nove kazališne projekte, isprobavam nove recepte, provodim vrijeme u prirodi i tako punim baterije. Osjećam ovo vrijeme kao vrijeme plodnosti i prilika na svakom koraku. Vrata se samo otvaraju i trebam samo odlučiti kroz koja ću ući i ići dalje, a koja ću zatvoriti za sobom. Uzbudljivo.

Žena i revolucija

Tako govori ovih dana glumica Petra Svrtan, nasljednica u obitelji glumaca, kći Borisa Svrtana I Nine Erak, dok se priprema za premijeru predstave “Cement” relativno nepoznatog ruskog socrealističkog književnika Fjodora Gladkova, prema čijem je romanu Heiner Müller napisao dramu.

U predstavi bivši radnik dolazi u tvornicu nakon Oktobarske revolucije i građanskog rata i vidi da je tvornica propala. U predstavi vidimo probleme mlade socijalističke Rusije, kao i ljubavi u tom vremenu. Petra Svrtan bit će u predstavi jedna od žena koja je u nemirno rusko vrijeme pogođena glađu i neimaštinom.

- Pitanja koja se otvaraju u predstavi su što znači biti revolucionar i koje žrtve to povlači za sobom? Što znači biti žena i biti odvojena od muškarca, individualka, emancipirana fizički i psihički u patrijarhalnom uređenju? Kako su povezane društvena i ona unutarnja revolucija? Kakve društvene potrese nam donosi ta revolucija i što mora pritom umrijeti da bi se novo društvo rodilo? Ta pitanja obilježavaju i današnje vrijeme.

Predstava ne donosi odgovore na njih, već mislim da može tim egzistencijalističkim dvojbama u svakome uzrokovati manji ili veći potres - reći će glumica o naslovu.

image
Petra Svrtan
Bruno Konjević/Cropix

Saša Broz

U ZKM-u je na angažmanu na pola plaće, radi punom parom čekajući zaposlenje. Očekuje ju u studenome uloga Dorothy u “Čarobnjaku iz Oza”.

- Radimo u ZKM-u predano. Pravo je veselje dolaziti u kazalište svaki dan i znati da tamo pripadaš. Ansambl je pun raznobojnih duša i nadam se da ću se i ja uskoro zaposliti jer mi ZKM odgovara po svemu i uživam u tom kazalištu. Napravili smo predstavu ‘Monovid-19’ s Anicom Tomić i Jelenom Kovačić kao odgovor na ovu našu suludu svakodnevicu.

Jako se radujem radu na predstavi ‘Čarobnjak iz Oza’ s redateljicom Sašom Broz, obožavam tu priču i veliki sam fan filma iz 1939. Sve mi je u tom filmu genijalno, Judy Garland i njezina ekipa sjajno glume i pjevaju, oduševljavaju me senzacionalne, masovne scene i uopće ne djeluje kao da je snimljen prije čitavih 80 godina - otkriva te naglašava da će se predstava malo odmaknuti i od filma i od knjige i pokušati ponuditi nešto novo, svježe.

Na Instagramu je pokrenula priču o poremećaju prehrane. Objavljuje postove podrške o hrani, tijelu i samopouzdanju. Motivirana je osobnim iskustvom.

Lažna kontrola

- Ideja se rodila tijekom karantene zato što smo bili bombardirani upozorenjima da se ne smijemo opustiti, da trebamo ostati aktivni i paziti da se ne udebljamo. Ja sam tada već bila na putu ozdravljenja od poremećaja i smetala mi je ta histerija. Kao što mi smeta i veličanje zategnutih, savršenih i nestvarnih tijela. Kultura narcisoidnosti i perfekcionizma obavila nas je svojim kandžama i utrka za prestižom i savršenstvom postala je imperativ i sredstvo za pripitomljavanje masa.

Ljudima nije jasno da u utrci za uspjeh, u kojoj se aplaudira ambicioznima, vanjštinom superiornima, onima koji grizu i guraju se na usponu do trona, postaju ovce koje slijepo slijede nametnute ideale i gube svoju individualnost. Treba osvještavati da je nutrina puno važnija od vanjštine, da treba slaviti normalna tijela, ona koja žive punim plućima. Treba reći ljudima da sreća i uspjeh nisu negdje izvan nas, nego duboko unutra - podcrtava.

Sama je to prošla...

- I ja sam tražila ljubav izvan sebe, u potvrdi od drugih, brojala kalorije, vagala hranu, opsjedala se količinama, kilama, satima u teretani i odrazom u ogledalu. Taj sistem kontrole poslužio mi je da zatomim emocije kojih sam se bojala, bilo me strah same sebe i što će izaći ako otvorim Pandorinu kutiju. Uz pomoć psihoterapije svaki dan kopam po kutiji, bilo je vrlo bolno u početku, ali postaje sve lakše. Sadašnju slobodu ne bih mijenjala za mršavije, a iznutra okovano tijelo i manju dušu - iskrena je.

Stan u centru u kojem je živjela s majkom, glumicom Ninom Erak, stradao je u potresu i sada su njih dvije u podstanarstvu na Knežiji.

- Uskoro ćemo se vratiti kući, obnova je pri kraju, oštećenja su bila velika, ali ne prevelika. Taj potres me je potpuno izuo iz cipela, ulio je ogroman strah u mene, strah od budućnosti za golu egzistenciju. Stvarno sam živjela u nekom mjehuriću blagostanja, vjerovala da mi ga ništa ne može narušiti i ‘bam’ - ogroman šok, veliki trošak, borba s novcima i strah za goli život.

Mislim da sam u proteklih nekoliko mjeseci brzinski odrasla. Sve što mi život nudi promatram kao priliku za unutarnji rast pa je tako i taj potres došao kao možda neka prilika da riješim neke svoje dvojbe. Kako se zemlja sliježe, tako se i ja sliježem iznutra - opisuje nutrinu nakon podrhtavanja.

Otac, glumac Boris Svrtan četvrti put u karijeri, kad se zbroje kazalište i televizija, igra Tita u novoj predstavi “Predsjednici & ca” u Kerempuhu.

- Pratila ga je ta uloga još od sjajne ‘Spike na spiku’, koju sam, nažalost, gledala samo na snimci. Poznato je da mu takve stvari jako dobro idu. Bez obzira na sve sjajne uloge koje je odigrao i na moj glumački put, i dalje mi je drago da to sve uspijevamo staviti sa strane i družiti se kao obični tata i kći - kaže o odnosu s ocem.

Završila je srednju glazbenu školu, klavir i klarinet. Svirala je u dvije predstave. Obožava glazbu i ona je vrlo važan dio njezina života.

- Za svaki projekt koji radim sklopim neku plejlistu stvari koje dubinski osjećam da su dio unutarnjeg života uloge koju igram i atmosfere predstave. Sviram sebi za gušt, što mi je puno draže od laganog presinga vezanog uz glazbenu školu, a svirala sam i u bendu na Akademiji.

Glazba mi je terapija i puno je slušam, najviše volim začudne izvođače kao što su primjerice Radiohead ili Pink Floyd, naravno i klasike poput Beatlesa, moćne i karizmatične vokale kao što je Beyoncé, ležerne ritmove bossa nove ili vruće taktove tanga, a od klasičnih autora najdraži su mi Beethoven, Franz Liszt i Sergej Rahmanjinov. Uživam u njihovoj dramatičnosti i težini, ali isto tako imam potrebu za lakoćom Claudea Debussyja ili senzualnošću Astora Piazzole. O glazbi bih mogla do prekosutra - s veseljem će.

Želja za pjevanjem

Možda bi onda bilo u redu da se okuša u glazbenom teatru, da jednom bude gost kazališta Komedije…

- Apsolutno, volim mjuzikle i mislim da je to baš zahtjevna forma. Imat ćemo songove i plesove i u ‘Čarobnjaku iz Oza’, tako da ćemo se imati priliku malo raspištoljiti. Glazba kao dio scenskog izričaja je vrlo važna komponenta predstave i može podići stvar na višu razinu - napominje.

Koronamjerama u kazalištu izvođač je najmanje zaštićen. Na probi su dozvoljeni viziri, no predstave se igraju bez maski.

- Povremeno zaboravimo na to da oko nas plamti pandemija, onda se sjetimo pa se zabrinemo. Nisam u stresu zbog sebe, već osjećam odgovornost za druge, brinem se da mi se prvenstveno roditelji ne zaraze, ali isto tako ne možemo biti paralizirani tim strahom.

Velika neuroza i bojazan te potpuna nebriga i raspašoj zapravo su dvije strane iste medalje. Najbolje bi bilo paziti se koliko i kada možemo, a najmanja stvar koju možemo učiniti je nositi masku kad god možemo, prati i dezinficirati ruke te kihati i kašljati u lakat.

Mislim da su te osnove higijene vrlo jednostavne i da ih se moramo svi pridržavati, a zaraze se ne smijemo panično bojati jer već sad čitava situacija ostavlja posljedice na naše psihičko zdravlje - kaže Petra Svrtan i ističe - “odgovornost da, ali panika i histerija ne”.

Djevojci od 26 godina sigurno nedostaju noćni klubovi i izlasci.

- Nedostaju mi jako, ali morat ćemo se još malo strpjeti. Htjela bih neopterećeno ući u masu ljudi, plesati među tuđim tijelima, dodirivati se, ljubiti i grliti bez primisli. S obzirom na to da smo fizički trenutno ograničeni i sapeti, ne smijemo okovati i svoj um. Trebamo ga pustiti da slobodno šeće, prelijeva se i stvara, trebamo maštati i sanjati. I ovo će proći - zaključuje.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
05. studeni 2024 12:30