POLITIČKO VJENČANJE

TOMISLAV ČADEŽ 'Satira o Srbima i Hrvatima i danas stvara nelagodu'

Zagreb, 191214.U kazalistu Kerempuh odrzana je premijera predstave Borne Baletica, Politicko vjencanje.Foto: Neja Markicevic / CROPIX
 Neja Markicevic / CROPIX
Redatelj Borna Baletić nakalemio je teatar apsurda na tekst Fadila Hadžića

Borna Baletić slabašno je režirao “Političko vjenčanje”, klasičan satirički komad Fadila Hadžića u Satiričkom kazalištu Kerempuh. Posrijedi je, neuvijeno, komedija situacije o Hrvatima i Srbima, napisana, odnosno praizvedena 1968. u režiji Georgija Para u kazalištu Komedija. Cijelo zbivanje vodi k spoznaji da purgerski, nekad imućniji a danas dobrostojeći par katolika svoju jedinicu ne želi dati sinu komunističkog funkcionera, ličkoga seljaka i njegove pokondirene suseljanke, za koje se na koncu ustanovi i da su Srbi.

Fadil Hadžić jedini je u to doba u Zagrebu smio tako pisati i objavljivati i igrati. Sudeći po reakciji publike na premijeri u petak, i nakon gotovo pola stoljeća taj je zaplet jednako “neugodan”. Nikoga baš nije nasmijao, nego većinu ušutio. Kao da bi bilo bolje da se o takvim stvarima ne govori!

Sam “sporni” par mladih zbog kojih situacija i nastaje predstavlja se u uvodnom prizoru. Ona dakle i ne zna, niti razmišlja o tome da je on Srbin, a kad se isprose, problem je čini se jedino u vjeri. Njezini ne pristaju nego na katoličko vjenčanje, njegovi se opiru, a kad se nađu na večeri, mladoženjin ćaća komunjara ipak popusti, ali uz uvjet da se vjenčaju u pravoslavnoj crkvi! Tu se katolici slede, a potencijalna mladenka objavi da je trudna. I gase se svjetla!

I čemu je sad na takvu fabulu Baletić nakalemio teatar apsurda i nepotrebne gegove? Dakako, nije potrebno igrati ovakve stvari “doslovno”, no ovdje je stilizacija likova pretjerana i neujednačena. Umjesto komedije situacije, gledamo neuspjelu komediju karaktera, koji su “pojačani” nekakvim zaumnim radnjama…

Komplicirano i bez povjerenja u tekst, koji doduše vrvi frazama i nosi ponešto plitkih dijaloga, ali u cjelini daje priliku za razvoj likova i radnje.

Mladi par, Kikija i Veru, igraju Filip Detelić i Mia Anočić-Valentić. Oboje su dobili nemoguć zadatak da se prvo apsurdno glupiraju, a potom da se transformiraju u malograđanske Romea i Juliju. U početku su u jako povišenom tonu, namjerno teatralnih gesta, a poslije u kodu psihološkog realizma najniže kvalitete. Detelić se tu najviše muči, pritisnut nedefiniranom ulogom, a Mia Anočić-Valentić bolje se postavila, u opnu svojevrsne lakomislenosti i prostodušnosti. Ovu mladu glumicu gledam drugi put, pa evo i hvalim, te je vrijeme i za upozorenja. Ta ne može na sceni govoriti kao u nekom svom zavičajnom kafiću. Raspjevava kratke vokale, a krivi i krati duge, zvuči upravo kao snaša, pa ako tako nastavi, i igrat će uglavnom snaše.

Predstavu su podigle, a na koncu i spasile, iskusnije glumice i glumci. Prvi put sam u Kerempuhu gledao Ozrena Grabarića, koji igra purgerskog oca Krajšeka. Prihvatio je i apsurd i zaumnost i cijeli naelektriziran, nakrivljen, ipak stvorio uvjerljiv, poremećen malograđanski karakter. Najbolji dijelovi predstave su “mote” koje izmjenjuje sa Željkom Koenigsknechtom, koji igra komunjaru Janjića kao dobroćudnog, napola tupog ali ne i glupog “seljaka”. Nina Erak-Svrtan kao Gđa Krajšek također je uvučena u nepotrebne scenske radnje, pa svako malo odlazi u kartonsku “kuhinju” pozadi i lupa suđem dok se ne zadimi cijela scena, a ostatak scenskog vremena provodi kao uvrijeđena frajla. Dakako, nasuprot njoj Gđa Janjić Elizabete Kukić je priprosta, bahata i pohlepna otvoreno.

Scena Tanje Lacko imitira građanski salon, ali svega je nekako previše, a dvije promjene kostima Irene Sušac ispale su zbrkano i uglavnom zbunjuju.

Ambiciozno poigravanje apsurdom na koncu daje prilično shematski oblikovane likove i jedino što stvar izvlači jest ponešto glumačke inspiracije i sam tihi “rad” teksta…

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
18. studeni 2024 03:53