Drama zagrebačkoga HNK zaozbiljno je producirala tekst Mire Gavrana “Svaki tvoj rođendan”, jezivo prazno, trakavičasto štivo, koje očito pripada kakvoj dijaloškoj literaturi, ali nije drama, prije gomilica ravnih, tupo nabacanih skica za nekoliko epizoda TV sapunice, a koja se neće snimiti jer nedostaje ipak kakve konkretne radnje osim uzdaha i banalnih konstatacija o tom o čemu se zapravo radi. Čudim se Reneu Medvešeku što je pristao da taj tekstualni uradak, smišljen za dvadeset i pet papirnatih figurica, režira kao da mu je dopala u ruke kakva dragocjenost, a ne vrećetina od kakvih trista riječi poredanih u beskonačno monotone permutacije tipa “Oteto-prokleto”, “Ah, pogriješio sam”, “Draga, nemoj pred djecom”.
Što tih dvadeset i pet ljudi, ovdje glumaca s nekakvim ulogama, zapravo radi na sceni, neće se sjećati ni jedan gledatelj najkasnije dva i po sata nakon predstave, koliko ona traje, a dok je gledaš, subjektivno vrijeme produljuje se unedogled.
Glavni lik, Marijan, svakih deset godina slavi rođendan, od desete do sedamdesete, i svaki put se zgodi koja nategnuta situacija u kojoj on otkriva da je različit od oca, a da je njegov sin sličan njegovu ocu, odnosno da je unuk sličan djedu. Igra ga Luka Dragić mimo ikakve vjere da to što radi ima smisla. Hoće li praunuk biti sličan dojučerašnjem ocu, a sad djedu, ne doznajemo, jer predstava srećom završi prije nego što eto stasa još jedno peta-šesta generacija u familiji, u kojoj se ništa ne događa osim što su svi svakih deset godina deset godina stariji. Tako i umiru, redom, nedramatično i nikome se ništa ne dogodi, niti loše niti dobro, nego sve neke malograđanske začkoljice, tipa đedo ima ljubavnicu, pa će i sin, a bogami i unuk.
Imade nešto ženskinja u ekipi, ali one su uglavnom pasivne, ekonomski ovisne o raznim tim nekim tipovima, a svi zajedno dolaze i prolaze scenom kao papirnate utvare nekih stvarnih likova.
Velika pozornost posvećena je dijalozima razne djece koje igraju odrasli glumci, lošije nego što bi igrala djeca. Ta djeca se bacakaju i vrište, te je to gluma. Sva ta djeca u vječnoj radnji prije ili kasnije porastu, pa glumci igraju odrasle, ali, avaj, neprestano se javljaju nova djeca (koja su mudro najavljena trudničkim trbusima prizor ranije), i opet se iznova javi nov glumac koji počne dječe sliniti pozornicom HNK, koja je doživjela i većih ugroza umjetničkog identiteta, ali trenutačno se ne mogu sjetiti ozbiljnije.
Koliko li je samo truda uložila kostimografkinja Doris Kristić da osmisli stotinu kostima, koji prate vrijeme od šezdesetih godina prošloga stoljeća do 21. stoljeća. Taj golem posao, maštovit, izvela je perfektno, zorno ističući kako ovdje svega ima, jedino nema teksta, a gluma je povremeno amaterska. Profesionalna je i glazba Matije Antolića (po glazbenoj kulisi čovjek bi zaključio da se u najmanju ruku igra Shakespeare), scena Tanje Lacko jest komplicirana i višeslojna, ali sve skupa zbivanje se nadaje, ponavljam, kao neuspjela proba za kakvu sapunicu.
Još ističem Krešimira Mikića u ulozi petogodišnjeg djeteta, kasnije narkomana, i na koncu, jašta, pokajnika trijeznog. Sve je ovdje, naglasimo i to, maksimalno trijezno, uredno te nimalo uznemirujuće. Najneuznemireniji u cijelom teatru bijah, čini se, ja.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....