Ne bih rekao da mladić nema talenta, ili hrabrosti, nego da je još, eto, čisto nezreo. U njegovu se radu postupak zaustavlja na pukom, vodoravnom proširivanju početne fascinacije kakvom primamljivom idejom. Tako je bilo i sad. Njegova inscenacija “Alana Forda” , poznatoga, već klasičnog stripa Magnusa&Bunkera (u vještom prijevodu-adaptaciji Nenada Brixyja), premijerno prikazana u subotu u Zagrebačkom kazalištu mladih , prije je djetinjasta nego dječja predstava. Ona naprosto “kopira” likove iz stripa na pozornicu, ali već njihove karaktere promašuje. Svi su izvanredno vjerno vizualizirani - i to je to. Više se ova 100-minutna predstava doima, dakle, kao muzejska atrakcija.
Ilustracija izložbe
Naime, kao da je prigodna, živa ilustracija izložbe što je istom otvorena u predvorju ZKM-a, gdje vidimo, pod staklom, i albansko izdanje “Alana Forda”, pa brazilsko... Tu su i krupni panoi s crtežima, a zatim uđete u dvoranu “Istra” i pred vama iskrsnu točne kopije Grunfa ( Maro Martinović), Broja Jedan ( Doris Šarić Kukuljica), Alana Forda ( Filip Nola), Debelog Šefa ( Rajko Bundalo), Sir Olivera ( Zoran Čubrilo), Jeremije ( Damir Šaban). Nema smisla da nabrojimo svih 40-ak likova i 20-ak glumaca. Time bismo samo doslovno otipkali monotoniju predstave. Ukratko: najbolji je Milivoj Beader kao Smetlar, odnosno njegov “avatar” Superhik, koji je jedini dao nekakav dramski luk i oživio lik. Karakter je ocrtao, donekle, i Zoran Čubrilo kao Sir Oliver, a treba, dakako, pohvaliti i komičnu karikaturu Doris Šarić Kukuljice kao Broja Jedan.
Bez energije
Dramaturginja Katarina Peović zaokružila je priču o smiješnim tajnim agentima iz njujorške cvjećarnice u logičnu fabulu. No, kako je, u stvari, tako načinila jednu poveliku jednočinku, redatelj je mogao izbjeći dosadu jedino energičnom režijom, koja bi oštro ocrtala karakter protagonista, a zbivanje napunila golemom energijom, akrobacijama i glumačkim gegovima. Svega toga u predstavi nema.
Evo primjera kako izvanredno vjerno prikazana fizonomija lika ostaje beživotna. Jasmin Telalović pljunuti je Bob Rock, čak i bez gumenog nosa. No, on je pritom samo depresivan. Uopće ne upada u nevolje jer je živčan, nestrpljiv, nego eto tako. Točno znaš, umjesto da ne znaš, kad će ga Broj Jedan udariti štapom po glavi. Bob Rock doista jest, u stripu, depresivan, ali je istodobno i kolerik, i ta kontradikcija čini ga smiješnim. Zapravo, svaki dramski lik, a i svaki čovjek, nosi u sebi jednu takvu kontradikciju, i zadatak je kazališne, jednako kao i stripovske, umjetnosti da takve mehanizme postojanja otkriva pred publikom...
Rekli smo da redatelj nije kukavica. Dao je i politički teatar, pa čak svinja političar oponaša aktualnoga gradonačelnika, a spominju se i nekakvi građevinski projekti u Metropoli. No, sve te intervencije, friška satira, nekako padaju uprazno, jer zbivanje je rascjepkano, a glumci, zapravo, oprezni, skoncentrirani na imitaciju... Koliko je zabavno čitati jednu epizodu stripa, toliko je, možda, naporno pogledati ovu scensku megaepizodu u Zagrebačkom kazalištu mladih.
Za ljubitelje stripa
Ipak, preporučio bih predstavu ljubiteljima stripa, upravo zbog djetinjaste vjernosti kostima, šminke i glumačkih gesta. Naime, glumci su pozorno “skinuli” i govor tijela likova s crteža, pa, primjerice, Filip Nola širi ruke i skuplja prste upravo poput Alana Forda kad postane zabrinut. Najveće pohvale, zapravo, zaslužuju kostimografkinja Doris Kristić, autorica scenskoga pokreta Natalija Manojlović, majstorica za šminku, frizuru i maske Marija Bingula te majstorica za šminku i frizure Mirela Kunštek.