Iduće će subote Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu organizirati večer banijskih pjesnika. Karte neće prodavati ali će skupljati donacije za obnovu u potresu srušenog Pučkog otvorenog učilišta Hrvatski dom Petrinja. Program će prenositi i HRT.
Poeziju deset banijskih pjesnika, od onih s početka prošlog stoljeća do suvremenih, mladih glasova, izbor koje je napravio pjesnik Miroslav Kirin, govoriti će Nina Violić, Mirta Zečević, Jadranka Đokić, Daria Lorenci Flatz, Lana Barić, Igor Kovač i Filip Vidović, glumačka postava drame „Gdje se kupuju nježnosti“ koje je autorica također banijska pjesnikinja, Monika Herceg. Glumci će govoriti stihove Branislava Micića, Ive Kozarčanina, Dušana Jerkovića, Milivoja Cvetnića, Marije Čudine, Josipa Severa, Nikole Vujčića, Tatjane Gromače, Ane Brnardić i Monike Herceg.
Nakon što je potres razorio taj kraj, rasuo zapise, raznio artefakte, u nekom simboličnom pokušaju prikupljanja, skupljanja tragova, dokumeniranja tamošnjeg života Miroslav Kirin, i sam rođenjem i djetinjstvom vezan za Sisak i Petrinju počeo je istraživati banijske pjesnike, iz nađenih materijala i zbirki birati stihove pa ih objavljivati na Facebooku. U prvo se vrijeme nakon potresa pred činjenicom da je nepovratno uništen dio kulturne baštine Petrinje i cijele Banije osjećao bespomoćnim.
“Mogao sam samo razmišljati o tome što bi valjalo učiniti za njezinu nematerijalnu baštinu, i ne samo za baštinu, nego i za sadašnjost i budućnost tog kraja, jer upravo se ta budućnost ovih dana dovodi u pitanje. Kako je književnost možda najvitalniji i najvidljiviji dio te nematerijalne baštine, bilo je nekako logično širu javnost upozoriti na vrijedan i dugotrajan književni život na tom području. Znao sam da neki vrlo značajni pjesnici potječu odatle, no tek je pomnije istraživanje dovelo do još većih otkrića. Ili, bolje rečeno, novim sam čitanjima prevrednovao neka svoja mladalačka čitanja i zablude iz ranih osamdesetih.“
Pjesnikinje i pjesnike s Banije na Facebooku je počeo objavljivati spontano, bila je to pjesnikova reakcija na tragičnu situaciju.
Kirin afirmira nepoznate, a onima dobro znanima i čitanima, poput Slavka Jendrička ili Monike Herceg, objavljuje stare stihove, pjesme iz ranih faza, zanimljivo ih predstavlja.
„Nije mi bitno je li netko već proslavljen pa i kanoniziran u hrvatskoj književnosti, poput Josipa Severa, ili je riječ o početničkim no odličnim pjesmama, primjerice onima mladog petrinjskog pjesnika Vida Bešlića. Svakodnevno bih stavio jednu pjesmu, katkad i više, i popratio ih bilješkom. Samo sam u jednom slučaju stavio „razvikanu pjesmu“, a to je bila borealni konj Josipa Severa, inače bih stavljao manje poznate pjesme poznatih pjesnika, htio sam, primjerice u slučaju Monike Herceg staviti neke rane pjesme, iz uzbudljivog i neizvjesnog razdoblja pjesničkog istraživanja prije njezine nagrađivane zbirke Početne koordinate. Srećom, ona je to dobro primila.
S druge strane, za objavljivanje Jendričkove pjesme imao sam osobne razloge – naime, riječ je o pjesmi čije sam stihove zapamtio još iz vremena njezina objavljivanja (1983. godine). Možda današnji Jendričko i ne bi stavio tu pjesmu u neki uži izbor svojih odabranih pjesama, no meni je ta pjesma u ono vrijeme mnogo značila, a ti zapamćeni stihovi sasvim dobro odzvanjaju i danas, pa ih i navodim: „poezija koja/ se čita// na prazan želudac/ čisto je praznovjerje.“
U međuvremenu se rodila i ideja, koju su podržali redoviti pratitelji mojih objava, kako bi se sve to moglo lijepo sabrati u knjizi antologijskog tipa. Odmah sam se sjetio svog prijatelja Borisa Vrge, petrinjskog liječnika, likovnog kritičara, kolekcionara umjetnina, pokretača nekoliko časopisa i pjesnika, kojega smatram najvećim znalcem umjetničkog života Banije, i pozvao ga da zajedno radimo na knjizi. Nacrt antologije je već napravljen, no osim poezije bit će zastupljena i proza banijskih autora te vjerujem kako će, kao proizvod snažne sinergije između nas dvojice, to biti i vrlo zanimljiva knjiga.“
Gdje pronalazi to što objavljuje? „Nešto nalazim i u vlastitoj biblioteci, no najveći dio pjesama nalazim kopajući po zagrebačkim knjižnicama i njihovim depoima, dočim neki vrlo zanimljivi autori, porijeklom s Banije i srpske nacionalnosti, jednostavno nisu dostupni zato što se njihove knjige, objavljivane nakon 1990., uglavnom ne naručuju za potrebe javnih knjižnica. Tada mi preostaje da kontaktiram prijatelje i poznanike izvan Hrvatske i pretražujem internet. Ondje se gdjekad „vrte“ uvijek iste pjesme pojedinih autora, što nikako nisam htio, pa sam tako za potrebe objavljivanja pjesama Branka Ve Poljanskoga, neke morao prepisati iz knjige Panika pod suncem; Tumbe; Crveni petao.
Uz to, Boris Vrga šalje mi pojedine dragocjene tekstove iz svoje arhive, svakodnevno se dopisujemo, a nedavno me obradovao divno dizajniranim izdanjem sabranih pjesama slabo poznatog pjesnika rođenog u Petrinji, Dušana Jerkovića, koje je upravo on uredio prošle godine.“
U tom istraživanju u koje se uputio spontano, potresom potresen, iz straha da će i zapisano nestati, svašta je Kirin pronašao.
„Možda mi je najveće iznenađenje bilo čitanje pjesama Ive Kozarčanina, rodom iz Hrvatske Dubice, najpoznatijeg po romanu Sam čovjek. I u prozi i u pjesničkoj zbirci Mrtve oči, čiji naslov sugerira krajnji pesimizam, pjesnik nudi izrazito negativnu sliku svijeta. Međutim, u pjesmama koje je objavljivao neposredno prije svoje tragične smrti početkom 1941., Kozarčanin pročišćuje pjesnički izraz kako bi se posvetio registriranju ljepote svakodnevnog života. I to onako kako su to, primjerice, sjajno radili klasični kineski pjesnici iz dinastije T'ang. Šteta što se takav Kozarčanin nije mogao razvijati kao pjesnik.“
Koja bi pjesnička imena toga kraja istaknuo? „Teško je bilo koga izdvojiti, a da se tomu ne pripiše osobna sklonost ili vrijednosni sud. Mogao bih istaknuti Jovanku Hrvaćanin iz Hrvatske Dubice, koja se smatra prvom banijskom pjesnikinjom. Mogao bih govoriti o Milivoju Cvetniću koji je poginuo kao partizanski borac, a tek je odnedavno uvažavan kao sjajan liričar rodom iz Hrvatske Kostajnice. Mogao bih podsjetiti na naše čuvene avangardiste, Ljubomira Micića, njegovog brata Branka Ve Poljanskog i Marijana Mikca. Potonji je, primjerice, u Petrinji održavao tzv. zenitističke večernje, predavanja-performanse. Osobito bih rado mogao govoriti o našim izvrsnim novim pjesnicima i pjesnikinjama, Ani Brnardić, Siniši Matasoviću, Moniki Herceg, Mariji Dejanović... jer svi su odreda iznimne autorske osobnosti.“
Što je Babanija i gdje je Babanija, to mjesto koje je Kirin stavio u naslov svog Facebook izbora banijskih pjesnika?
„Najiskrenije? Babanija je u mojoj glavi, to je izmišljotina ili maštarija koja se hrani nesrećom i smijehom našeg krhkog svijeta. Babanija je nešto što se otima povijesno-političkoj kategorizaciji, to je neposlušno čeljade na razmeđi između autofikcije i fikcije. Babanija je mjesto goleme slobode jer ne priznaje trenutno važeće zakone. Da bi Babanija mogla postojati treba se katkad lišiti i korektnosti. Babanija je zemlja koja se nadahnjuje stvarnim geografskim kategorijama i stvarnim ljudima, ali ni u koga nema dovoljno povjerenja pa stvara sve iznova, čak i djetinjstvo svojih žitelja.Sve to propituje moja nova knjiga kratkih proza."
Što je Kirinu Banija? „Sad već mitska mikrozemlja. Svojevrsno međuzemlje. Zemlja koju se svako malo nužno mora reimaginirati. Banski kraj, Banska krajina, Banska granica, Banal Grenze, Banija, Banovina, itd. A najvažnije – zemlja beskrajnog djetinjstva. Odrastao sam na Baniji, u selu Slana, u Petrinji, u Gornjem Viduševcu, uz Glinu, uz Kupu, uz Petrinjčicu, uz Čemernicu... Mislim da svatko ima pravo da je nazove onako kako osjeća da je najbolje. Ako se netko rodio na Baniji, živi li sad na Banovini? Kao one priče o ljudima iz dvadesetog stoljeća od kojih su neki živjeli u pet zemalja a da praktički niti jednom nisu napustili svoje rodno mjesto. Ako se pak odlučimo za latinski naziv, koji se pomalo gordo izdiže iz meteža naših nesigurnih jezika, Terra banalis je možda najbolje rješenje.“