Umro je Mladen Vasary, još jedan velik glumac i pedagog, poliglot, intelektualac, koji je karijeru napravio na Zapadu, a ovdje je obilježio djetinjstva svih nas starijih od pedeset zaigravši, godine 1970., dječaka Peru, protagonista, u filmu "Družba Pere Kvržice" Vladimira Tadeja po istoimenom romanu Mate Lovraka. Najteže je odigrati takav jedan klišeiziran pozitivan lik, a da ne bude proziran. Taj mali Pero u kreaciji dječaka iz Lendave bijaše emotivac a ne moralizator, stidljivko a ne vođa. Čudesno je dakle kako je uspio kao dječak biti mudar kako kakav iskusan glumac. Nije mi riječ "čudesno" došla slučajno pod prste. Pamtit ću trajno njegovu zvučnu pojavu u "Čudesnoj šumi", prvom našem dugometražnom crtiću, iz 1986., u režiji Milana Blažekovića, gdje njegov nazalan glas oživljuje jednoga puža. Zaigrati puža i biti najbolji na svijetu – što može više glumac od toga?
Gledao sam ga i slušao posljednji put ovo ljeto na Brijunima, gdje je već eto upravo desetljećima igrao Ludu u "Kralju Learu", u kultnoj predstavi na otvorenom, s Radom Šerbedžijom u naslovnoj ulozi. Toga Leara Šerbedžija ne bi mogao igrati toliko posvećeno i dojmljivo da nije imao uza se Vasaryja. Njihova suigra činila je predstavu i jakom i trajnom. Bio je već teško bolestan, znao je da umire, a opet igrao je toliko silno da si imao dojam da po tom gotovo nesavladivom kamenju jedne napuštene austrougarske tvrđave skakuće i premeće se jedan bistar mladić.
Znači, kao dječak Vasary je igrao poput ostarjelog glumca koji je odigrao sve, osjetio sve pa mu vjerujemo i ne znajući zašto, a pred smrt zaigrao je ostarjelu ludu kao dječak koji je prvi put na sceni i veseli joj se spontano i vehementno.
Što će sad Rade Šerbedžija i njegova družina? Volim privatno a ne volim u tekstovima sugerirati redateljima što bi u kojoj predstavi trebalo učiniti da prodiše, ali ovdje ću ipak i javno: znači, ne može se Vasaryja zamijeniti. Njegova Luda jest arhetipska i Šerbedžijin Kralj Lear nije stvaran bez nje. Jedino dakle što se tu može učiniti jest da Šerbedžija umjesto Lude bude u pratnji njegove slike, koju nosi sa sobom uramljenu. Moguće je i Vasaryjev glas ponegdje snimljen pustiti. Kralj Lear govori u njegovo ime njegove replike i samo se eto čini da razgovara sam sa sobom, odnosno s uramljenom slikom. Kralj Lear jest lud i što ne bi pričao s nekime koga nema? Kazalište jest uostalom jedino mjesto gdje mrtav čovjek može uživo oživjeti.