"Možeš biti sve što želiš" naziv je drame Ivane Vuković koju večeras premijerno izvode u KunstTeatru. Naizgled možeš, možeš biti sve što želiš, jer deklarativno ovo je društvo slobode. U praksi je to društvo premreženo ekonomskom, rodnom i inom neravnopravnošću, društvo u kojem je vertikalna prohodnost sve manja. Hrvatska je, spomenimo, na dnu Europske unije po broju djece iz radničkih obitelji koja završavaju fakultete.
Predstava govori o svijetu dviju ne više djevojčica, koje, koliko i Barbie, mogu biti sve što žele. Mare i Lenu (Lana Meniga i Nikolina Prkačin) barbikama se više ne igraju, ali još nisu dobile prvu menstruaciju. Jednako energično njih dvije izruguju se sa šovinističkim vicevima, apsurdnim slučajevima degradacije žena diljem svijeta, strašnim pričama iz Hrvatske …
Tekst za ovu dramu nastajao je, pripovijeda autorica, godinama. "Građen je od svega što čujem, slušam i čitam od vlastitog djetinjstva do iskustava prijateljica, žena koje poznajem osobno ili o kojima čitam. Konkretno od brojalica, viceva, do načina kako se priča u obitelji, školama, rodilištima, a onda istražujući iskustva diljem svijeta. U većini priča se zapravo radi ili o trudnoći, ili o mogućnosti zadržavanja djeteta ili o iskustvima djevojčica ili o ženama koje su obespravljenje zbog neke postavke sustava. Pozicija još nerođenih ili tek rođenih ženskih beba ili djevojčica, otkriva šovinizam u svom najstrašnijem obliku. Kao kontrapunkt tome, svih ovih priča igraju se dvije djevojčice, skoro pa djevojke, Mara i Lenu preko kojih se smo istraživali što bi sve djevojaštvo moglo biti, a nije, ili što sve djevojaštvo jest do nekog trenutka dok te ne krenu društveno posramljivati kako bi te uklopili u taj konstrukt ženstvenosti. Mi se volimo uspoređivati s društvima koja puno otvorenije smatraju ženski rod manje vrijednim, smatrajući se naprednijim i otvorenijim od njih. Kod nas je to samo perfidnije i ljepše upakirano - kako i sam kapitalizam izgleda na zapadu."
Na tekstu ju je inspirirao, među ostalim, "jezik koji je već toliko patrijarhalan. Naravno kao i svaka autorica osjetljiva sam na jezik, fascinira me koliko nas verbalni jezik može ograničiti, a koliko neverbalni spasiti. Nažalost inspiracije za ovakav tekst ima vjerojatno u svakom trenutku na svakom dijelu planete. Tako da je u procesu rada isto bilo poriva da sve što je aktualno uđe u tekst jer je u tom smislu pisan otvoreno, s labavim narativnim okvirom i mjestom za sve priče koje pričamo patrijarhalnim jezikom. Početna ideja je šovinizam u jeziku, način na koji prepričavamo događaje, imenujemo aktere, način na koji jezik kroji emotivni odnos prema nečemu. To je sveprisutno u našem medijskom prostoru, a o čemu se sve više progovara i traži da se "stvari nazovu svojim imenom". Evo jedan primjer koji je uspješan u tome da prođe neopaženo i podsvjesno stvori odnos prema vijesti: Kod Plenkovića - Veljača i žene. Vijest je zapravo o tome da femicid zakonski postaje kazneno djelo."
S čim se najviše hrvala pišući "Možeš biti sve što želiš"?
"S doslovnošću. Direktnošću. Izravnošću. S jedne strane zazorom od istog, s druge strane potrebom da nema zabune čime se bavimo. Pitanjima treba li nakalemiti dramski tekst i zakukuljiti do samog kraja o čemu je. Ali patrijarhalni jezik se otkriva tek kad ga se iščaši, kad ga se nagomila, kad ga se izgovara dječjim ženskim glasovima, kad se na njemu inzistira. U tome i jest njegova moć, jezik je prvi zakukuljen i takav nam je podvaljen. Pripremajući se za predstavu na prijedlog dramaturginje Nine Gojić sve smo čitale Silviju Federici ‘Kanibal i veštica‘, briljantnu analizu rasta patrijarhata usporedno s kapitalizmom. Osim shvaćanja da je najveći genocid u ljudskoj povijest počinjen nad ženama u 17. st. Za vrijeme progona vještica, ono što je još strašnije je da se s iznesenim povijesnim činjenicama nisam susrela nikad tijekom svog obrazovanja. Da se vratim na problem jezika, riječ gossip je nekoć imala značenje prijateljica. Ali sa zastrašivanjem za vrijeme progona vještica kad su vladajući okretali ljude jedne protiv drugih, riječ je iz prijateljica poprimila današnje značenje ‘tračerica‘."
Može li se u ovom svijetu slabe vertikalne prohodnosti, snažno definiranom socijalnim, rodnim, rasnim i inim podjelama uopće – biti, kamoli – biti sve što želiš?
"Naravno da ne može. To je moto koji sam osjećala da se usađuje mojoj generaciji rođenoj ranih devedesetih. To je moto koji nam je Barbie donijela. Nakon 2008. počeli su nas odgajati vrlo konkretno - tržišno. Ako upišem taj i taj faks, mogu imati toliku i toliku plaću i takav i takav život. Nije se više pitalo što mi želimo biti kad odrastemo. Posao zauzima previše vremena u našim životima, da ne iskoristim onu floskulu živimo da bismo radili, ali radni uvjeti nisu daleko. S druge strane, ta vrsta otrežnjenja koju smo dobili prije ulaska uopće na tržište rada, potpuno je promijenila naše povjerenje u sustav, ideje o važnosti posjedovanja nekretnina, zazora od kredita. Istraživanja kažu da su milenijalci najobrazovaniji, a najmanje zarađuju. S druge strane, osjetljiviji smo na sve navedene podjele u odnosu na generacije ispred nas, ali opet nemamo ideju zajednice s kojom su naši roditelji odrasli. Sve se svodi opet na kapitalizam koji obećava da možeš biti sve što želiš, a radi sve da bude ono što njemu treba."
Ivana Vuković pripada generaciji koja glasno ustaje protiv rodnih stereotipa, rodno uvjetovanog nasilja, rodne neravnopravnosti. Je li u svom dosadašnjem profesionalnom radu osjetila neravnopravnost kojoj je u potki bila činjenica da je žena?
"Jesam, od vrlo direktno komunicirane neravnopravnosti do one manipulirane koju shvatiš i godinama kasnije. No, rad na ovakvim temama i feministički pristupi načinu rada, kao naravno rad na sebi i neko iskustvo, emancipirali su me da mijenjam načine kako na tu neravnopravnost, ili da je nazovemo pokušaje podređivanja, reagiram. Ono čemu se nadam od svoje generacije da ćemo odgajati takve djevojčice i dječake gdje će ih društvo naučiti o vlastitim i tuđim vrijednostima i ljepotama drugačijosti, a ne kao moja generacija gdje sve samostalno prolazimo taj put pa se sretnemo negdje krajem dvadesetih kad shvatimo da smo puno više trebale pokazivati srednji prst, vikati, ne-smijati se - u suštini da je naučena i nametnuta pristojnost u patrijarhalnom svijetu samo zamka."
Vjeruje li da će novi glasan i snažan feministički val bitno i skoro mijenjati društvo?
"Ne preostaje mi ništa drugo nego vjerovati u to i živjeti tako. Iako zanimljivo mi je što se događa recimo na književnoj i kazališnoj, generalno umjetničkoj sceni. Pojam feminizam se svojata, postao je seksi, autori koji ne pišu feministička djela žele ih etiketirati feminističkima - od ignoriranja preko izvrtanja pojma, došli smo do svojatanja. Naravno to je krivo jer izvrće pojam feminizma, i zapravo nam podvaljuje dobri stari patrijarhat s vrpcom u feminističkim bojama. Za pojam se također treba boriti, ne smije se pustiti da bude svuda jer će ga isprazniti od značenja i postat će istovremeno zbunjujući i prazan. No, da završimo optimistično, predivno mi je vidjeti pojam feminizma u mainstreamu."
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....