Umro je Mustafa Nadarević i tužan sam kao nikad ove nesretne godine. Volio sam ga, svojom me duhovitom skromnošću, a i ćelavom glavom, podsjećao na oca, koji je, još mnogo mlađi, a istog su godišta, umro, eto, od iste bolesti. Volio je i on mene, pa sam mu se povjeravao i svačemu me podučio.
Pili smo vino kod "Drageca" i, na žalost, obilno pušili, prije kojih desetljeće i po, nakon što je u zagrebačkom HNK režirao svoju "Hasanaginicu", po drami Milana Ogrizovića. Zaigrao je, dakako, Hasanagu, i pitao sam ga: "Dobro, Mujice, potpuno si lud na pozornici, pa otkud tebi snaga da skočiš metar uvis?" Mujica, koji je tad već bio prebacio šezdesetu, škilji u mene, u cigaretnom dimu, pa kaže: "Tako je navečer. Ujutro sam kao olupina. Zahrđao, ustajem kao baba, gegam se, sve me boli. Ali do navečer oživim. Zato što nisam lijen. I trčim po stepenicama. Nije mi teško ustati sa stolca i deset puta ako treba kome što dodati. Svima na usluzi. Navečer sam kao mladić. A inače ne vježbam ništa, nikad se nisam bavio sportom."
I naš posljednji susret dogodio se kod Drageca, uoči izbijanja ove epidemije, i opet smo pili vino, ali nismo pušili. Nismo razgovarali ni o bolesti, nego sam mu govorio koliko ga voli moj sin, koji ga prati u ulozi Izeta Fazlinovića koja ga podsjeća na život njegova drugog djeda, i sad i sinu moram javiti ovu tužnu vijest, za koju sam doznao prije pola sata, a toliko imam za ovaj tekst da ga stignem predati. Laka ti bila hrvatska zemlja i bosanska duša, dragi Mujice.