PIŠE TOMISLAV ČADEŽ

SJAJNI FESTIVAL POSTAO JE POLUFESTIVAL Sramota je što Ostermeier u Zagreb dolazi ispod cijene

Prizor iz predstave 'Tuge'
 Gavella
Ovogodišnje izdanje Festivala svjetskog kazališta činile su samo tri predstave. Dvije su bile izvanredne, ali tri nije dovoljno za pravi festival

Predstavom “Tuge” Anne-Cécile Vandalem trijumfalno je završilo ovosezonsko izdanje Festivala svjetskog kazališta. Doduše, najradije bih ga nazvao Polufestivalom svjetskog kazališta. Ne mogu, dakle, da se opetovano ne zgražam nad nerazumnim potezom tehničkog ministra kulture Hasanbegovića, koji je festivalu iz čista mira prepolovio dotaciju, tako da je s ove tri predstave što smo ih vidjeli zbilja kus, kolikogod bio, zapravo, sofisticiran i, rekao bih, profinjen.

Gotovo bih rekao da mi je bilo neugodno u društvu s Thomasom Ostermeierom u ime Republike Hrvatske i njezine kulture. Ovaj zbilja slavan i zbilja skroman Bavarac, sad već, što se u nas kaže, legendaran redatelj i direktor jednoga od najznačajnijih europskih teatara, berlinskoga Schaubühnea, nositelj, među ostalim, primjerice, najviših francuskih odlikovanja, sa svojom je izvrsnom predstavom “Brak Marije Braun” gostovao onako ispod cijene, više iz prijateljstva. Godinama pišem o njegovim predstavama i vidim kako napreduje, kako sve više vjeruje glumcima i sve je oprezniji prema ljudima. Vjeruje mi da situacija ipak u Hrvatskoj nije crna i da će se teatar, kao i u Njemačkoj, održati kao sila glavna kulturna protiv svakog totalitarizma. Mozak se od gluposti čisti u kazalištu, zaključujemo isto, jedino u uvjetima nesrazmjernim…

Potresne 'tuge'

A predstava “Tuge” kao da sabire u sebi cijeli taj naš dijalog na marginama festivalskim: snažna je i potresna kao umjetničko djelo, bolna je i upozoravajuća kao umjetnički dokument korupcije današnjih političara čak i u jednoj naoko savršenoj Danskoj, prosvjetiteljska je za mlađe naraštaje kazališnih profesionalaca i publike jer prikazuje tehničke, režijske i dramaturške inovacije kakve dosad nisu vidjeli, a kakve se po zagrebačkim teatrima prikazuju, veoma rijetko, od druge polovice devedesetih, u sklopu Eurokaza, sve do evo Festivala svjetskog kazališta, gdje je najsličnija ovoj, bila predstava Katie Mitchell i Lea Warnera “Gospođica Julija” iz 2012., produkcija upravo Ostermeirova Schaubühnea am Lehniner Platz.

Kakva je to gluma?

Kao i ondje, i ovdje kamera uživo prati protagoniste ne samo ispred nego i iza scenografije, koja je postavljena poput imitacije filmskog seta. Glumci se služe mikrofonima pa se javlja zanimljivo pitanje: kakva je to vrst glume? U teoriji nije opisana: glumac igra uživo, s mikrofonom, od publike ga dijeli zid, ona ga prati preko ekrana iznad scenografije, a on zapravo mora glumiti jednako kako glumi kad se pomoli ispred scenografije, u “realnom” vidokrugu publike. Je li to podvrsta kazališne glume? Je li podvrsta filmske? Posrijedi je, dakako, nedvojbeno kazališna predstava, ali kazališna gluma podrazumijeva direktan kontakt s publikom. Ovdje, u velikim dijelovima predstave, cijelim prizorima ili mini-činovima, između glumca i publike posreduju, i iz njegove i iz perspektive publike, isključivo mikrofon i kamera. Kakav je njegov unutarnji glumački “mod” u tom trenutku?

Ta zanimljiva pitanja inicira ova predstava čiju dakle koncepciju, dramaturgiju i režiju potpisuje Vandalemova, sjajna belgijska umjetnica, a producirala ju je belgijska kazališna skupina Das Fräulein u koprodukciji s europskom kazališnom mrežom Prospero, čiji je član, zahvaljujući intendantici i šefici Festivala svjetskog kazališta Dubravki Vrgoč, i zagrebački HNK. Tako da za ovu predstavu ne griješimo kad kažemo da je eto i domaća.

Otočno ludilo

Posrijedi je narativ posve suvremen o malenoj otočnoj zajednici u Danskoj, na otoku Tuge, gdje je preostalo svega osam mještana. Malo-pomalo, ionako opterećeni inzularnom dozom ludila i međusobne upućenosti, oni se međusobno pobiju. U pozadini stoji korupcijski skandal velike političke partije, koja je naglo skrenula udesno, a ovdje želi pogasiti život na otoku ne bi li ga pretvorila u filmski studio za vlastite potrebe. Kvaka je u tome što su svi ti preostali mještani osim što su pomućeni i duboko korumpirani ili ucijenjeni…

Ritmom kazališnim u kadrovima filmski pred nama se u dva sata i deset minuta razvija naoko čudna storija koja me najprije na neku bizarnu ličku priču Damira Karakaša nego na Skandinaviju. Glume, vrsno, suzdržano i s velikim rastom, te sviraju i pjevaju: Anne-Cécile Vandalem, Bernard Marbaix, Jean-Benoit Ugeux, Anne-Pascale Clairembourg, Epona Guillaume, Séléne Guillaume, Vincent Lecuyer, Catherine Mestoussis, Françoise Vanhecke, Vincent Cahay, Pierre Kissling.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
14. svibanj 2024 11:08