„Sinj me odgojio, dao mi čvrstoću, temperament, glasnoću, borbenost i emociju, a onda sam se s 13 godina preselila u Zagreb. Grad koji sve prenaglašenosti i pretjeranosti mog južnjačkog temperamenta pokušava smjestiti u nešto mekanije i suptilnije kalupe što mu, tu i tamo, čak i uspije, dok Sinj opet ne proviri, čisto tako da ga ne zaboravim i tako u krug. Eto, to sam ukratko ja“, ovako nam je glumica Anica Kontić (28) odgovorila na pitanje u kojem smo ju tražili da nam opiše samu sebe.
Nastavlja te nam objašnjava da u slobodno vrijeme, kad aktivno ne glumi, voli uživati u ne moranju, a pojasnila nam je što to zapravo znači.
„Ležim, pijem kavu prvu, drugu, treću, nešto pročitam, proskrolam po TikToku, gledam filmove, serije, spavam, idem u duge šetnje sa svojim psom Grgom, igram se s nećakinjom Enom i družim sa svojim ljudima“, rekla nam je.
Prisjeća se da je kao mala u neki leksikon napisala da želi biti glumica no smatra da to zapravo tada nije ni bilo tako.
„Više se sjećam faze u kojoj sam htjela biti detektivka, obožavala sam gledati horore i trilere, a onda smišljati i s prijateljima istraživati te iste slučajeve. Na kraju bi sami sebe uvjerili da je to što smo izmaštali istina i da smo na tragu velikog otkrića“, podijelila je.
Kako kaže prvi puta je na pozornicu stala na prvom prijamnom ispitu za Akademiju dramske umjetnosti, koji na žalost nije prošla, a tek se nakon toga upisala u dramsku.
„Ako imitacije i izvođenje mini predstava za svoje ukućane prije spavanja ne stavljamo u kategoriju bavljenja glumom, onda mogu reći da sam na scenu prvi put u životu uistinu stala na tom prijemnom ispitu. Do tog dana, glumom se nisam nikada bavila i tek onda sam se upisala na dramsku, prvi put u životu, u Studio Kubus. Tamo sam zapravo imala svoj prvi susret s glumom, trajno se zaljubila i iduće godine upisala Akademiju“, opisuje nam Anica svoj prvi susret s glumom no ubrzo se predomišlja i zaključuje da se on zapravo dogodio puno prije nego je stala na pozornicu.
„Možda se to dogodilo onda kad su moji roditelji imali jedinu videoteku u gradu i kad sam prije nego sam progovorila već gledala filmove. Imala sam i omiljeni film, Razum i osjećaji, kojeg sam mirno gledala, iznova i iznova, dok se valjda kazeta nije izlizala. Godinama ga planiram ponovno pogledati da vidim jel‘ mi išta ostalo u sjećanju“, nadodaje radosno.
Nije joj žao što je Akademiju upisala iz drugog pokušaja jer je studirala s jedanaest predivnih ljudi koje inače ne bi tako upoznala i s kojima je stvorila predivne uspomene za cijeli život.
„Oni su sigurno jedan od razloga zašto na svoje studiranje gledam kao na jedan od ljepših perioda u životu i stvarno se sjećam više sretnih nego onih drugih dana. Prisjećam se i sreće kada sam na početku četvrte godine dobila svoju prvu ulogu u HNK Zagreb u predstavi "Svaki tvoj rođendan" u režiji Renea Medvešeka, tako je sve krenulo“, rekla je.
U razgovoru se dotičemo i uloga koje je Anica kroz svoju karijeru igrala, a tu se posebno ističe ona Grube u predstavi "Grižula" na Dubrovačkim ljetnim igrama u režiji Saše Božića i Petre Hraščanec.
„To je prva predstava koju sam radila nakon što sam diplomirala, predstava koju smo počeli raditi netom poslije prvog lockdowna, u jeku korone i cijeli taj proces pamtim kao jednu veliku suigru, druženja i prijateljstva. Valjda smo slavili život tog ljeta u Dubrovniku“, prisjeća se.
Kada je već spomenula 2020. godinu priča nam da se tada održao i njezin diplomski ispit. Riječ je o predstavi "Sluškinja" koja ima posebno mjesto u njezinom srcu i u kojoj je igrala ulogu Solange.
„Nas tri cure s klase i četvrta među nama, naša draga profesorica Dora Ruždjak Podolski, zajedno smo prebrodile sve krize, pozitivne testove, negativne testove, potrese, zoom kazališne probe i napravile ispit kojeg smo voljele i mi i mali broj onih koji su ga u pandemijskim uvjetima imali priliku gledati“, ispričala je Anica.
Ta je godina zasigurno bila izazovna, a mi nastavljamo razgovor o tome koji su za Anicu najteži aspekti posla. Priča nam da je za nju to svaki početak nekog novog projekta jer smatra kako će joj oni zasigurno biti posljednji ili, kako se našalila, da će zbog njega njezina karijera završiti.
„Svaki put sam sigurna da je to trenutak u kojem ću kiksati, u kojem se neću pred novim kolegama pokazati u najboljem svjetlu, da je to uloga koju neću moći iskreirati. Srećom je to kratkog vijeka, već se za vrijeme prve probe taj osjećaj negdje rasprši. Utješno je vidjeti da i iskusniji kolege i kolegice vode slične borbe“, priznaje.
Nastavlja te otkriva da joj je najdraži dio posla također početak novog projekta koji donosi i nove spoznaje, nove prijatelje, nove borbe, ali i nove male pobjede.
„Jedan od težih projekata koje sam do sada radila bila je predstava "Prosjačka opera" nastala u koprodukciji kazališta Gavella i kazališta Ulysess u režiji Lenke Udovički. Kada kažem da je bilo teško, mislim na količinu zadataka koje smo svi morali savladati. Već u četvrtom mjesecu krenuli smo u Zagrebu s pjevačkim probama, zatim su uslijedile koreografske i glumačke probe koje su trajale do početka 7. mjeseca, kada smo s radom nastavili na Brijunima gdje smo 19.7. premijerno izveli predstavu. U predstavi sam igrala tri muška lika; prosjaka, bandita i policajca“, opisala nam je.
Svaki proces i svaka uloga za nju donose nešto drugo pa tako ona kao glumica svaki puta na drugi način pristupa stvaranju lika. Kako nam kaže za to nema nekog univerzalnog recepta. Mora se prilagoditi ponuđenom i unutar svega pronaći neku svoju istinu.
„Nisam nikad bila veliki tremaroš, iako moram priznati da mi s iskustvom raste i trema. Najmanju sam tremu imala na prijamnom kad sam od sebe očekivala najmanje, nisam vjerovala da mogu proći. A danas, što više vjerujem u predstavu i u ono što sam napravila, to mi je veći strah od toga da će se nešto izjaloviti. Rješavam je se tako da se posvađam s njom u svojoj glavi i izađem na scenu“, priznala nam je te rekla da tremi neda da pobjedi.
Jednako voli glumiti u kazalištu i ispred filmskih kamera, a od prvoga trenutka kada im je rekla da bi bez ikakvog iskustva išla na prijamni za Akademiju za nju su tu bile njezina majka Tanja, tata Joško i sestra Petra, Tu bezrezervnu podršku joj u istoj mjeri pružaju i danas.
„Uz njih je i uvijek subjektivna i nerealna rodica Nina, tetka Vesa i jedini donekle objektivan, moj obožavatelj i kritičar; moj ćaća, naravno i moj diko, did Crni. Mogla bih još nabrajati, sretna sam po tom pitanju“, podijelila je.
Da nije glumica vjerojatno bi se bavila nekom vrstom novinarstva, jer je upravo taj fakultet upisala kada prve godine nije prošla na prijemnom. Možda bi radila i nešto na modnom polju, a tada bi, napominje, zasigurno radila nešto što voli.
„Svima koji se žele baviti glumom želim reći da ne vjeruju u to da je ovaj posao predodređen za nekog drugoga, ili da nisu rođeni pod tom nekom zvijezdom, ili da su morali ovo ili ono. Pravila nema i niste morali ništa, samo vjerovati i imati malo sreće“, podijelila je.
Uzori su joj svi kolegice i kolege koji predano rade svoj posao, a da pritom ostanu dobri ljudi. No, šali se, ne bi se žalila ako bi Emmi Stone mogla ukrasti barem jedu od uloga koje je igrala proteklih godina, a od jednog je profesora na Akademiji dobila zanimljiv savjet kojeg pamti i dan danas.
„Rekao je da bi za mene najvažnije bilo prije predstave pojesti pola kile bijelog kruha i komad crvenog mesa. Nisam ga još poslušala, ali ako to znači da bih glumila barem u pola kao on, možda bih trebala“, podijelila je uz osmijeh.
Anica je bila nominirana i za Zlatni studio i to za prvu ulogu koju je igrala nakon završetka Akademije, a u tom joj je trenutku to bio veliki vjetar u leđa te potvrda da nije nevidljiva i da je na dobrom putu. Kako nam kaže upravo to je potrebno brojnim mladim glumcima koji se često osjećaju tako u moru onih koji su već tu ili onih koji tek dolaze.
Upravo se vratila iz Dubrovnika gdje su ona i njezina ekipa igrali reprize predstave "Sjetne žene raguzejske" u režiji Dore Ruždjak Podolski, a otkrila nam je što smjera za budućnost.
„Plan je odmoriti se, kratko, jer me već sredinom devetog mjeseca čekaju probe za predstavu "Prosjačka opera" koja će svoju zagrebačku premijeru imati 19.9. u Gavelli. Do kraja godine trebala bih početi raditi dva nova projekta i dovršiti predstavu "Play Moliere" u režiji Tamare Damjanović koju ćemo premijerno izvesti početkom iduće godine u Kerempuhu“, priznala nam je za kraj.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....