GLUMA JEST OKRUTNO ZANIMANJE...

ŠERBEDŽIJIN SAT GLUME O jednoj glumi koja je ovog ljeta zasjenila sve druge. O Šerbedžiji kao povjesničaru Georgeu u klasičnom komadu Edwarda Albeeja

Rade Šerbedžija
 Goran Mehkek / CROPIX

Prošlo je 45 godina otkako je Rade Šerbedžija zaigrao Hamleta na Lovrijencu. Nisam, dakako, predstavu gledao, ali jesam snimljene djeliće, pročitao sam sve važne kritike (Kudrjavcev - najuvjerljivija analiza), poslušao nebrojene svjedoke i posve mi je jasno kako je igrao - drsko nepatetično i šarmantno poetično.

Ovo je ljeto Hamleta na Lovrijencu zaigrao prvi Dubrovčanin, Frano Mašković, koji me svojom igrom privukao, štoviše, ostao u pamćenju, ali nije to uloga veća od života, kakvu je očito bio zaigrao Rade Šerbedžija.

Naime, taj je ličko-slavonski provincijalac tom ulogom tada izazvao toliku ljubomoru među kolegama u Zagrebu da više za njega nije bilo drugoga puta - mogao jest ili rapidno propasti (alkohol, kocka, žene) ili trajno biti najbolji. I postao je trajno najbolji glumac u svojoj generaciji. A danas je, eto, najbolji što bi se reklo - izvan konkurencije. Jedini još traje iznad njega, rekao bih, Pero Kvrgić, glumac a živ spomenik ljudske skromnosti.

Šerbedžija nije nimalo skroman, ispisao je nekoliko memoarskih knjiga. Piše prozu solidno, ništa osobito. Kad je pisanje posrijedi, jači je, što se kaže, u poeziji, čak je pjesnik dosta značajan, što znači da je ispisao najmanje dvije izvanredne pjesme.

Što je privuklo Krležu

Šerbedžijini memoarski tekstovi hotimice i nehotice otkrivaju štošta o njemu, ali i, što se kaže, izvan njega, a o njemu. Što je primjerice ostarjelog Krležu privuklo mladome glumcu? Bijaše to njegova - sudbina, koju mora da je točno prognozirao. Mora da je Krleža jasno vidio da toga mladića ne čekaju u životu jedino lovorike, nego li i lomovi, i mora da je razmišljao koliko će, zapravo, taj mladić spretan i sretan morati biti da ne upropasti talent u sredini koja hlepi za tim da se talenti upropaste.

Sa Šerbedžijom sam proteklih četvrt stoljeća i najoštrije polemizirao, kod mene šarm namješten za mediokritete ne prolazi, a niti politika, pa sam mu svakakvih taštih postupaka na nos nabio, pa i kalkulantskih, sve što se udaljavalo od umjetnosti, meni je uvijek bilo antipatično.

Paralelno je tekla njegova gluma, koja je uživo uvijek - užitak. Šerbedžijin Kralj Lear i danas je najjača muška uloga na životu u našem teatru.

Prošlo je, znači, 45 godina i Rade Šerbedžija ne igra više Hamleta na Lovrijencu, ali i dalje kao da bi mogao zaigrati i tu ulogu. Jer niti Hamlet mora biti mlad, a najmanje mora biti lud...

Bilo kako bilo, Šerbedžija je i ovo ljeto zaigrao na suprotnom kraju naše obale jadranske, na Malom Brijunu, u Tvrđavi Minor, i ta njegova uloga zasjenila je sve ostale ljetne.

Cijeli kolovoz narod je hrlio na Brijune upravo da njega vidi kao povjesničara Georgea, u klasičnom komadu Edwarda Albeeja “Tko se boji Virginije Woolf”. Igra čovjeka koji ima godina onoliko koliko je proteklo otkako je primio ulogu Hamleta, dakle 46.

Šerbedžija igra Georgea kao sredovječnog muškarca koji je naglo ostario, pa kad kaže da ima šezdeset i nešto, mi mu povjerujemo. Ali povjerujemo mu i da ima “zapravo” manje od, što bi se reklo, pet banki, premda eto, u takozvanoj stvarnosti, broji 73 ljeta...

Gluma jest okrutno zanimanje, osobito u Hrvata, koji glumice i glumce već kao takve niti odviše cijene, niti vole, i jedan 73-godišnji glumac zaista mora biti izvanredan da i dalje traje u očima novih generacija.

Šerbedžiju su na Brijune ovo ljeto pohrlili da vide uglavnom mlađi ljudi, koji o njemu znaju malo ili još manje od toga, a razlog je ta njegova silna energija, jedno glumačko pelivanstvo, koje s godinama postaje sve uzbudljivije.

Kontaminirati javno privatnim, umjetnost životom, uvijek je u nakani sitničava, zla rabota kritičarska, a opet mimo toga privatnoga, nema čovjeka, nema umjetnosti.

No, sve što se ima reći, i javno i privatno, umjetnik će kazati u djelu, ako je istinski umjetnik, a glumac ima tu privilegiju da osjeti slobodu stvaranja uživo pred publikom, da je zavodi i da je opčinjuje istinom i trikovima istodobno, da joj čini život barem u tom trenutku koncentriranim na jedno punije stanje duha.

Naoko strpljiv čovjek

Tako i Šerbedžija u ovoj ulozi daje cijelog privatnog sebe u jednu posve javnu situaciju drame, gdje igra jednog samo naoko skromnoga i strpljiva čovjeka, paćenika, a zapravo ometenog narcisa kojem ni najbolja volja i najdublji šarm ne pomažu da se pomiri s vlastitim porazima.

Igrati jednu na prvi pogled ostarjelu žrtvu, na drugi jednoga tvrdoglavog dječaka, a na treći trajno zaljubljenog muškarca kojega porazi ne čine lošijim, jest dakle čisto pelivanstvo. Ti prijelazi iz humora u očaj, iz mazohizma u agresiju, ovdje se nadaju kao neodgodive tjelesne reakcije, jednako koliko i potisnute misli, i glumac je neprestano u previranju i obratima, fizički posve definiran ulogom. Šerbedžijino spomenuto pelivanstvo čita se iz njegovih dodatnih akcija. Naime, on cijelo vrijeme ne jedino glumi nego li i glumi da glumi, dakle izravno komunicira s publikom, šarmira je posve izvankontekstualno, privlači njezinu pozornost trikovima. Primjerice, namjerno prekrije usta rukom dok govori, e da se ne bi čuo najbolje, pa da publika još jače svrne pažnju zato na njega. Ili mladoga partnera u igri, mladog i stasitog, kojemu se žali da je ostario i onemoćao, iznenada pljesne rukom po prsima toliko zapravo snažno da se mladić zaljuljao, a i “zapeklo” ga je ozbiljno...

Znači, ti kad gledaš Šerbedžiju, ne znaš zapravo kamo će te odvesti. U ovoliko izvrsnim ulogama, kakva je uloga Georgea, toliko izvrsno napisanima, redatelj može mnogo što, ali jedino veliki glumac može se nadmetati direktno s autorom i njegovim likom, jedino glumac može izravno komunicirati s likom i otkriti što se u njemu krije.

Ovaj George ljušti se sloj po sloj poput glavice luka, a sve njegove tajne i potisnuti snovi, njegova rutina, njegovi porazi i sitne radosti, dopiru do nas izravno i uzbudljivo. Lijepo s njim igra Katarina Bistrović Darvaš, suprugu Martu, ali ni njezina uloga nije veća od života.

Na koncu, jasno ti postane, kroz njihovu suigru, o čemu je zapravo Albee, koji je umro prije dvije godine, pisao. O ljubavi. Mukotrpnoj, često besmislenoj, ali bez koje nema ni eto ni pisanja, ni glume, ni kazališta, niti života.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
13. studeni 2024 13:03