Vid nije odlučio postati glumac. On se s time rodio, tvrdi njegova mama. Još od osnovne škole vodio je, naime, sve manifestacije te se pridružio dramskoj grupi u školi. U sedmome razredu krenuo je pohađati i ZKM učilište.
"Sve je vodilo tome", priča glumac Vid Ćosić (30) prisjećajući se audicije za predstavu Krešimira Dolenčića "Put oko svijeta u 80 dana".
"Prošao sam audiciju i radio na toj predstavi. Ostala mi je u sjećanju kao lijepo iskustvo. Cijele smo dane bili skupa, radili veliku predstavu, družili se s velikim glumcima", sjeća se Ćosić, čiju je zadnju dramsku grupu vodila Ines Škuflić Horvat.
"Kao i većina njezine ‘djece‘, volim je zvati drugom mamom. Ona ima svoje kazalište Teatar Tirena s kojim sam nakon Akademije i profesionalno surađivao. Još jedna lijepa uspomena na odrastanje u glumi mi je nagrada za najboljeg amaterskog glumca na SKAZ-u za ulogu u predstavi ‘Možda‘ u režiji Jelene Hadži-Manev", dodaje glumac koji je umjetničku ‘crtu‘ povukao s majčine strane.
Poznati zagrebački pisac Zvonimir Milčec i operni pjevač Miljenko Đuran rođaci su njegove bake. Bakin brat je pak plesao u folkloru. Neko vrijeme folklorom se bavio i Vid, no to razdoblje, kaže, nije potrajalo.
Ćosić, koji se u Zagreb preselio na drugoj godini studija, dotad je živio u Velikoj Gorici. Dijete je rastavljenih roditelja i ima dva brata. Starijeg i mlađeg. On je pak Vid u sredini.
"Oni su ostali u Velikoj Gorici i potpuna su suprotnost od mene; sportaši, poslovnjaci. Stariji je prije nekoliko mjeseci otvorio luksuznu teretanu, ima dijete: divnu malu Sofiju, a mlađi, višestruki državni i aktualni europski prvak u kickboxu, u sretnoj je vezi već godinama, tako da, evo, samo ja živim taj neuredni život umjetnika. Mora postojati neki balans", šali se Ćosić koji je tijekom odrastanja prošao kroz niz teških i izazovnih situacija pa mu je dramska grupa služila kao svojevrsni bijeg na neko ljepše i sretnije mjesto, isključivanje i micanje od problema.
"Ne lažu kada kažu da je ovaj posao terapija", kaže Ćosić koji naglašava da je kroz djetinjstvo imao i predivnih iskustva poput putovanja na more te slušanja i pjevanja Nine Badrić u jednom smjeru, Bijelog dugmeta u drugom, zatim vikenda kod bake i djeda na selu i božićnih koreografija koje bi smišljao s bratom kako bi zabavio obitelj.
Neki od ljepših trenutaka zasigurno su i oni kada bi ga djed, koji je preko tvrtke u kojoj je radio imao Gavellinu pretplatu, vodio u kazalište.
"Nikad neću zaboraviti predstavu ‘Mjesec dana na selu‘. Imali su neke ljestve ili most, ne sjećam se više točno, kojim su spajali pozornicu i balkon u gledalištu. Meni je to bilo nevjerojatno uzbudljivo. Dječje predstave ne pamtim, nisam siguran da sam ih uopće gledao, no to danas nadoknađujem jer u njima igram", kaže.
Od filmova iz djetinjstva, s druge strane, pamti ‘Vlak u snijegu‘, ‘Družba Pere Kvržice‘, ‘Smogovce‘, ali i sapunice.
"Ah, što sam volio hrvatske sapunice... ‘Zabranjena ljubav‘ je i dalje hit, ‘Obični ljudi‘, moja najdraža... U zadnje sam vrijeme općenito nešto nostalgičan što se tiče toga", podijelio je s nama Ćosić koji je Akademiju upisao s 24 godine kao, bio je tada uvjeren, "već izgrađeni čovjek".
"Kako sam se prevario", šali se na svoj račun te nastavlja: "Akademija mi je otvorila neke prostore koje nisam mogao niti zamisliti. Naravno, spremno sam ih i objeručke prihvatio. Svakako mislim da je bolje upisati stariji jer se gluma dosta često, ako ne i uvijek, oslanja na tvoja osobna iskustva. Što ih više skupiš, što ‘zreliji‘ dođeš, lakše ti je. S druge strane, i mene kao najstarijeg studenta na godini su određeni profesori uspjeli psihički poprilično potrošiti. Na kraju dana, i to je škola, naučiš s kim i kako nikada više ne želiš raditi. Na zagrebačkoj Akademiji studenti svake godine mijenjaju profesore glume. Na prvoj godini se upiše dvanaest studenata. Od druge nas se godine dijeli po pola; šestero ide kod jednog profesora glume, šestero kod drugog. Ja sam svake godine iznova imao sreću da sam završio tamo gdje sam htio te stvarno puno toga naučio. Rene Medvešek, Aida Bukvić, Bobo Jelčić i Dora Ruždjak Podolski... zahvalan sam svemiru što me pomazio i dao mi njih i mene njima", pripovijeda Ćosić koji je samo tjedan-dva prije diplomskog ispita iz pokreta na probi udario o zid i slomio šaku. Profesor Saša Božić tada ga je uzeo za drugu ruku i odveo na hitnu. Teške veze su se, priznaje, povlačile sa svih strana da što prije obavi slikanje i gipsanje jer je već istoga podneva imao predstavu, na koju je, srećom, stigao, no u zadnji čas, kako kaže, "nadrogiran" tabletama i s rukom u gipsu. Pokret je, stoga, diplomirao - s gipsom na ruci.
Iako se njome bavio od malih nogu, glumu nije upisao od prvog pokušaja. Na neke je stvari, kaže, trebao čekati dulje nego drugi, no sve, shvatio je iz toga iskustva, dolazi u svoje vrijeme.
"Shvatio sam dosad da se stvari koje sam strašno htio i ganjao nikada nisu ostvarile. Sve mi dođe nekako spontano i u pravom trenutku. Zahvaljujući iskustvu upisa na Akademiju iz četvrtog pokušaja sam naučio da je na neke stvari potrebno čekati jer se u međuvremenu treba dogoditi nešto što će ti pripremiti teren za ono što čekaš, omogućiti da u to uđeš iskusniji, zreliji, spremniji", objašnjava Ćosić koji od svoga poziva nije odustao niti kad su neki u njega prestali vjerovati niti kada su ga uvjeravali da bi trebao studirati nešto drugo.
"Od takvih komentara može i tebi pasti moral, no ja sam jednostavno znao da u životu ne želim raditi ništa drugo te sam vjerovao da za uporne, talentirane i predane ljude uvijek ima mjesta. Nekako sam odlučio svima njima dokazati da je moguće i uspio sam", kaže Ćosić koji danas žanje plodove svoje ustrajnosti.
Na zadnjoj godini studija u zagrebačkome HNK igrao je u predstavi "Sorry" redatelja i profesora Bobe Jelčića. Osim prilike da radi s "jednim od redatelja sa svoje liste želja", predstava mu je omogućila i da glumi s nekima od najdražih mu glumaca: Jadrankom Đokić, Almom Pricom i Markom Makovičićem.
"Gledao sam i divio se tome kako rade, koliko su predani. I dalje mi nekad bude nevjerojatno da smo mi kolege, da su recimo i Andrew Scott ili Meryl Streep, koji su za mene pojam glume, zapravo moji kolege", oduševljen je Ćosić.
Na fakultetu je, otkriva, imao sreću raditi s odličnim profesorima redateljima, s kojima mu je želja raditi i profesionalno. Izdvaja pritom Doru Ruždjak Podolski, u čijoj je klasi diplomirao. Otkad je počeo pratiti kazalište nada se i suradnji s Anicom Tomić, čiju "Ledu" (ZKM) smatra jednom od triju najdražih mu predstava.
Uvjerljivo najdraži projekt na kojem je dosad radio za njega je "San ivanjske noći" u režiji Renea Medvešeka i Sare Stanić. Riječ je, veli, o ispitu s druge godine Akademije koji je nekoliko godina kasnije oživio u obliku predstave u koprodukciji Teatra Exit i Gradskog kazališta Požega.
"Ne smijem zaboraviti spomenuti niti predstave ‘Boja odgoja‘ u režiji Nore Krstulović, zatim ‘Plačko‘ i ‘Kraljevna na zrnu graška‘ kazališta Mala scena. ‘Plačko‘ je prevalio velikih 100 izvedbi, a ‘Kraljevna‘ je predstava koja igra već 38 godina i nevjerojatno mi je da sudjelujem u pisanju te povijesti. Jako bitna mi je i predstava ‘Boja odgoja‘ Teatra Tirena, koja se bavi problematikom rodnih stereotipa. Od uloga bih izdvojio Aleksandra Karenjina u našem diplomskom ispitu ‘Ana Karenjina‘ u klasi Dore Ruždjak Podolski", navodi.
Nemoguće je zamijeniti doživljaj živog i neposrednog u kazalištu, smatra Ćosić.
"Osjetiti živog čovjeka na sceni koji se ogoljuje pred publikom je čarobno, a biti taj ogoljeni čovjek je ono što želim raditi cijeli život. S druge strane, procesi u kazalištu znaju iscrpiti. Dva mjeseca proba, nuditi, kreirati, posebno ako je autorski projekt, stvarno zna umoriti. Doći pred kameru mi u odnosu na to onda zna biti odmor. Da ne ispadne krivo, i to je posao, zahtjevan naravno: biti precizan, spreman, koncentriran, osobito u kontekstu sapunice gdje sve mora ići brzo zbog vremena koje košta, ali nekako, dođeš, odradiš i ideš dalje. Kazalište puno više nosim doma... Uglavnom, ne mogu reći koje mi više odgovara. Koje dijete majka više voli. Oba su nekad teška i idu na živce, ali volim ih jednako. Jednako su mi uzbudljivi", promišlja glumac koji je ‘zanat‘ naučio na "Horvatovima", seriji koju je snimao osam mjeseci.
Osim o glumi, od kolega na setu naučio je, tvrdi, i ponešto o univerzalnim ljudskim vrijednostima.
"Najviše što sam naučio od glumaca jest to da je na kraju dana najbitnije biti dobar čovjek. Ne mogu vam opisati koliko su se stariji glumci, posebno Bojana Gregorić Vejzović, Goran Navojec i Marija Škaričić, brinuli za nas. Na primjer, na početku nisam imao prijevoz za dolazak na snimanje i svakog sam jutra putovao iz Velike Gorice da bih u sedam sati bio na setu. Ništa nisam govorio jer sam bio prezahvalan što radim takav projekt. No, kad je to čuo, Navojec je istog trenutka otišao u produkciju. Tog popodneva sam dobio prijevoz. A da ne govorim o tome da Mariju Škaričić, koja mi je igrala mamu, i dalje oslovljavam s ‘majči‘‘, a ona se jednako razveseli svom ‘sinu", priča Ćosić, čiji je prvi profesionalni projekt za televiziju bila serija "Počivali u miru".
Bilo u kazalištu, bilo na seriji ili u filmu, Ćosić se veseli svakom novom projektu te je zahvalan na svemu novome što dođe.
"Nisam zaposlen ni u jednom kazalištu ali evo, kao što vidite, imam posla, a sve novo što dođe, prihvatit ću. Pa tako i zaposlenje u nekom ansamblu. A i skroman sam tako da od mene nećete čuti snove o Hollywoodu. Cilj mi je raditi i živjeti od svog posla, biti miran i sretan, ali isto tako nikad mi se nije bio, niti će biti, problem vratiti se, recimo, konobarenju dok čekam da se otvori prilika. Optimist sam", naglašava.
Bitno mu je, dodaje, i doprinijeti, ‘vratiti‘ ono što su njemu dali njegovi mentori i pedagozi.
"Vodio sam dramske grupe Divan Teatra, koji drži moj prijatelj, redatelj Christian Jalžečić, i radionice glasa i govora u Teatru Tirena. Krenuo sam s tim imajući na umu koliko puta je mene dramska spasila. Ako nekome mogu biti ‘utočište‘ i pritom ga nešto naučiti, nitko sretniji od mene", zaključuje glumac koji slobodno vrijeme rado provodi s prijateljima, posebice najboljim prijateljicama Ružicom Maurus i Nikom Barišić, koje mu je "dala" Akademija:
"Provesti dan (ili noć) s njima, punjenje je baterija. Biti okružen ljudima koje voliš i koji te nadahnjuju, dobro je ispunjeno vrijeme. Trudim se i čitati, često krenem pa zaboravim da sam krenuo. Isto je i s teretanom. A ‘guilty pleasure‘ su mi Netflix reality showovi", ispričao je Ćosić.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....