EMIGRANTI

Prvi je intelektualac, drugi šljaker, stanuje u jeftinoj rupi podrumskoj i hrani se psećim konzervama...

Emigranti

Vinkovačko Gradsko kazalište "Joza Ivakić" produciralo je u podrumu hotela Slavonija duodramu poljskog klasika

Lani u studenome vinkovačko Gradsko kazalište "Joza Ivakić" produciralo je u podrumu vinkovačkog hotela Slavonija duodramu "Emigranti" poljskog klasika Sławomira Mrożeka (1930. - 2013.), u prijevodu i režiji Jasmina Novljakovića. Izvrsna predstava koju nisam prije dospio pogledati. Posrijedi je inače klasično djelo, osobito blisko nama, gastarbajterskoj naciji prvog reda. Mrożekovi protagonisti dvojica su istočnih Europljana (Poljaka) na privremenom radu na Zapadu (u Parizu) 70-ih godina prošloga stoljeća.

Intelektualac i šljaker

Prvi je intelektualac, još mlad, lijen, sarkastičan i zapravo preplašen vlastitim disidentstvom, mišlju da se nikad neće smjeti vratiti u domovinu; drugi je šljaker, "mali čovjek", kakvi su uvijek uz vlast ("zlu ne trebalo"), kopač kanala, priprost, seljak - tipičan gastarbajter za naš pojam, koji uništava zdravlje teškim poslovima, stanuje u jeftinoj rupi podrumskoj i hrani se psećim konzervama samo da bi što više novca jednoga dana donio u selo rodno pa podigao nasred sela najveću kuću, i to s centralnim grijanjem…

Praizvedbu je režirao u Teatru Stary u Krakovu 1975. još slavniji Andrzej Wajda, a hrvatska praizvedba stigla je samo godinu dana poslije. Teatar u gostima Relje Bašića, naša jedina prava putujuća družina u socijalizmu, poznata po sofisticiranom repertoaru te istodobno komercijalnom uspjehu, dao je "Emigrante" dakle već 1976., u režiji Tomislava Radića, a bili su zaigrali Fabijan Šovagović i Vanja Drach. Radić bijaše filmski redatelj, no i redatelj više kultnih predstava, među kojima bijaše i ta, s dvojicom legendarnih hrvatskih glumaca druge polovice prošloga stoljeća, koji su i danas nenadoknadivi. To shvatiš i kad pogledaš snimku predstave.

Gastarbajtersko vrijeme

Novljaković je, najkraće rečeno, glavni zastupnik poljskoga teatra u nas. Redatelj i profesor na osječkoj akademiji, tekstove često prvo radi sa studentima, a zatim s profesionalnim glumcima. Posljednjih godina hvalim njegov rad, ne jedino zato što kreira promišljene i zanimljive predstave nego i zato što je, općenito, čovjek dobre volje, koji donosi ljudima u teatru pozitivnu energiju, deficitarnu u našem mentalitetu. U Vinkovcima je režirao 2020. "Štajgu", predstavu nastalu po ulomcima iz rukopisa Ivane Šojat Kuči, jedan gotovo ekspresionistički prikaz vinkovačke povijesti kroza željeznicu. Ta je predstava više tužna negoli nostalgična, a isto se bavi gastarbajterskom mukom, jedino prikazanom iz perspektive onih koji ostaju i koji čekaju da se gastarbajteri vrate. A neće se vratiti, kao što se neće vratiti ni u Mrożekovoj drami. Godinu poslije režirao je Novljaković u Vinkovcima jedan već gotovo zaboravljen, a svojedobno drsko zabranjivan dramski tekst Ive Brešana "Viđenje Isusa Krista u kasarni V.P. 2507", gdje sam prvi put zapazio talent mladoga Vedrana Dakića, koji je za samo dvije-tri predstave, sve u vinkovačkom kazalištu, eto postao kredibilan mlad glumac, a taj je kredibilitet stekao i ovim Mrożekom.

image

Emigranti

Glumci vinkovačkog teatra Vladimir Andrić i Vedran Dakić nisu, dakako, "spomenici kulture" poput Dracha i Šovagovića, ali igraju toliko dobro da se ne moraju stidjeti usporedbi s bilo kim. Drach i Šovagović bijahu Slavonci, kao što su to i Andrić i Dakić, a i vremena su ostala gastarbajterska, pa su te dvije predstave već po sili kakvog nepisanog socijalnog zakona - gotovo blizanci.

Mrożek je svoju dvojicu emigranata nazvao AA i XX, naglašavajući apsurdom njihovu tipičnost. U kazališnoj knjižici uloge ostaju bezimene, što je, zapravo, jedini moj prigovor cijelom događaju.

Vladimir Andrić igra XX-a otpočetka posve uživljen u lik opreznog glupana, ali čija glupost nije toliko posljedica male pameti, nego više primitivne sredine iz koje potječe. Andrić izgrađuje lik naivnog škrca, ali lukava u svojoj škrtosti, zarobljena poput hrčka u kolu pohlepe, koja je toliko jača od njega ne zato što ga zaista zanima novac, nego zato što mu služi kao lijek protiv mučne svakodnevice, posla koji ga tjera u grob, obitelji koju je već pomalo zaboravio, a i nije baš vješt u računanju, pa ne zna izračunati ni koliko mu sin ima godina.

Šovagović i "Tena"

Istodobno, on nije loš čovjek. Premda je ograničen kao balkon, on s tog balkona ipak ponešto vidi. Njegov odnos s cimerom nije toliko jednoznačan koliko se u početku čini. S vremenom postaje u najmanju ruku ravnopravan u njihovim svađama i mirenjima. Cio opis lika dajem zato što se Andrićevu emigrantu zapravo svako malo smijemo. Igra ga iskreno uživljen, a opet na trenutke i zapravo otvoreno ironično, kao da je posrijedi stand up improvizacija. Smijeh u publici, što je zasluga suptilne režije, izaziva, ustvari, njegova suigra s Dakićem. Režijski, likovi ne ispadaju smiješni sami zbog sebe i jer nešto kažu, nego zato što se međusobno odmjeravaju i pritom sami sebe uvaljuju u nevolje, lažima ili prešućivanjem. Najzabavniji je Andrićev lik dok laže svojem, uvjeren je i on, intelektualno nadmoćnom supatniku, i kad zastidi ili ga prožme ponos od vlastita seljaštva.

image

Emigranti

image

Emigranti

Vedran Dakić igra političkog emigranta, već ne više toliko mladog intelektualca, koji, za razliku od Andrićeva seljaka, ne sanja o povratku u domovinu budući da bi ga ondje - zatvorili. Mrożek daje liku, dakako, vlastito emigrantsko iskustvo i još pojačava sumnju u samoga sebe, ionako za sebe, dajući tom intelektualcu funkciju društvenog parazita. On niti u inozemstvu neće napisati zapravo ništa što je nakanio. Dakićev lik u ovoj radnji od gotovo sat i po isprva djeluje kao nadmoćan svojem cimeru primitivnom, ali do konca se, rekao bih, poravnaju.

Valja reći da je Novljaković komad i preveo i adaptirao, kreirao je i scenu, jedino je kostime izabrala, tako da pogoduju razvoju likova, Jasminka Petek Krapljan. Vinkovačko kazalište postalo je u posljednje otprilike četiri godine umjetnički kredibilno posve izvan bilo kakvih provincijskih okvira. Sad ima na stalnoj plaći njih troje, uz Andrića i Dakića, i Mateu Marušić, koja je postala možda i najzanimljivija glumica generacije. Prije dvije godine osvojila je Zlatni Studio za najbolju mladu glumicu, a sad je već sazrela za nagradu i izvan te kategorije. I ove godine vinkovački teatar osvojio je dva Zlatna Studija, za najbolju predstavu, "Tenu", u režiji Dražena Ferenčine, produkciju s Gavellom, i Filip Šovagović za najbolju mušku ulogu u istoj predstavi.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. studeni 2024 08:40