PRETPOSLJEDNJA PANDA Životna priča generacije rođenih 1990.

Rat završava tek kad umru posljednji ljudi na koje je utjecao. U našem slučaju dakle nikad, jer koje su tri generacije u nizu živjele u miru?

Dino Pešut rodio se 1990. u Sisku, a njegova drama “(Pret)posljednja panda ili statika” rekreira životno iskustvo djece rođene 1990. u Sisku i prati ih - ne do dana današnjega, nego još nekoliko godina u budućnost. Pešut je dakle 25-godišnjak, ovo mu je treći dramski tekst, i već se za njega može napisati da je zbilja pisac. Talentiran je, što znači da ima, što se kaže, rečenicu, a njegovi likovi unutarnji život.

Sretna je okolnost što je ovaj mračan, poetičan tekst režirao Saša Božić, senzibilan, još mlad redatelj, koji poštuje i tekst i jasno vidi u njemu i dramske osobe, i glumce pogodne za njih.

Pešut ne vodi radnju linearno niti su mu likovi govorne mantinele. Štoviše, nije niti sigurno govore li ili je posrijedi unutarnji monolog. Tu krhku cjelinu, gdje četvero likova kaže i ne kaže što misle jedni drugima, instinktivno, ali i nakon životnih prijeloma, lako je banalizirati i nagrditi.

Bez banalnih rješenja

Božić međutim naglašava cjelinu likova upravo tako što ih je predstavio svaki s dva glumca. Pritom se kloni banalnih rješenja, da četvero mlađih glumaca igra dramske osobe u mlađoj dobi a četvero u starijoj dobi. Ne, oni se isprepleću u vremenu i prostoru i čine ovo zbivanje još sugestivnijim.

Pred nama su dakle Ana, koju igraju Katarina Bistrović Darvaš i Hrvojka Begović, Luka, kojega igraju Frano Mašković i Adrian Pezdirc, Marija, koju daju Doris Šarić Kukuljica i Milica Manojlović, te Marin, u kreaciji Rakana Rushaidata i Slavena Španovića. Isprva su vrtićka djeca, ali koja se “sjećaju” budućnosti, pa osnovnoškolci s istim sposobnostima, potom adolescenti, studenti, a “jednoga dana” postaju odrasle, već krute, životom poharane individue. Oni kao da unaprijed vide svoju sudbinu, ali joj se ne mogu oduprijeti. Njihovo se zajedništvo lako raspada, a laž postaje nužni model komunikacije. Nemam mjesta hvaliti “starije” glumce. A mlađi se ne moraju osjećati kao početnici.

O mladim snagama

Odlična je prije svega Milica Manojlović, koja glumi vrlo zrelo, odnosno zbilja “postoji” na sceni, još oboružana prepoznatljivim, pomalo hrapavim altom i gotovo izvrsnom dikcijom. Scenska energija koju daje ne može se glumiti, za nju treba se roditi. Napredovala je i Hrvojka Begović koja igra Anu, popravila dikciju i lišila se stanovite statičnosti u glasu i pokretima. Adrian Pezdirc zaigrao je Luku, mladog, u provinciji gotovo upropaštenog emotivca, još k tome homoseksualca, vrlo hrabro i zainteresirano. Slaven Španović isto je dovršen glumac, koji kako dulje igra, postaje sve smireniji i kumulira energiju vrlo strpljivo.

Scena je gotovo gola, nekoliko paravana na kotačićima ilustriranih svjetlosnim promjenama, sve djelo Brune Pocherona i Claire Terrien. Vrlo je bitan element radnje glazba Nenada i Alena Sinkauza, koji iznose ono “neizgovorljivo” u zbivanju te anticipiraju promjene u psihi likova, a nedoslovni a opet ilustrativni jesu kostimi Zdravke Ivandije.