Čudom u Poskokovoj Dragi Ante Tomića u splitskome Hrvatskome narodnom kazalištu preksinoć je otvorena sezona 2014/2015.
Bila je to izvedba koja je doslovce razdragala veći dio premijerne (“elitne”) publike, koja se smijala spontano na pravim mjestima, kao da joj je to dirigirano s kakva panoa, pokazujući da Tomićev tekst i te kako korespondira sa senzibilitetom suvremenog gledatelja, ma što o autoru piskarali po nekim splitskim zidovima i kako ga tretirali poneki ekstremisti - ali bilo je i onih koji su prezrivo nabrali nos i frktali da je to pučki teatar, nedostojan otvorenja sezone, nepriličan za profinjenu splitsku tradiciju.
Stvaranje ugode
Prikazivan je tu i Ibsenov Peer Gynt, potpisanom novinaru nesumnjivo drag i poetski možda najvredniji tekst toga socijalno angažirana autora, proviđen uz to kongenijalnom Griegovom scenskom glazbom, ali gledalište je tada zijevalo poluprazno.
Suočen sa čitateljicom koja mu je nepredstavljena pristupila i objasnila da joj je čitanje Čuda u Poskokovoj Dragi priuštilo nekoliko sati veselja unutar njezinih veoma tegobnih i ozbiljnih životnih muka, Tomić je svojedobno izjavio: “Svjestan sam da je stvaranje ugode možda i bezvrijedna literarna ambicija, ali u tom trenutku mijenjao bih je za sve literarne ambicije ovog svijeta”.
Da, naravno, teatra mora biti i za sladokusce i za puk, a nacionalna glumišta izvan Zagreba dužna su - ukoliko su i odgojne ustanove (a i to moraju biti) njegovati dovoljno širok repertoarni dijapazon da ne samo zabave, nego i da informiraju i obrazuju razne vrste publike, komunicirajući ono trajno u teatru što korespondira s aktualnom današnjicom (jer se i današnjice mijenjaju).
Osim svega, Tomić je splitski autor, a svečanost je svaki put kad neki teatar može otvoriti sezonu premijerom svoga, domaćeg autora. Uostalom, tom otvorenju je pribivao i Ivo Josipović, predsjednik Republike. To nije dokaz, ali je simptom značenja.
Groteska, a ne ironija
Sâm Tomić, koji se po završetku pojavio na sceni pozdravljen snažnim pljeskom, kaže negdje kako je svjestan da djelo, jednom objavljeno, živi svojim životom, da su scenska uprizorenja i ekranizacije tuđa a ne autorova prerogativa.
Ne kaže, ali ovdje možemo dodati, da upravo to pokazuje da je djelo još živo, kao što i Asanaginica još živi čim se na njoj još temelje novi romani ili opere, si licet componere.
Adaptacija Željke Udovičić već je testirana u zagrebačkom Kerempuhu i izdržala je probu. Naravno, ona je morala žrtvovati neke dinamičnije ali scenski teško prikazive prizore, poput jurnjave poslije “otmice” nevjeste, ona je odrezala neke likove, naglo je zasjekla kraj koji donekle visi u zraku, ali je veoma vješto ubacila na scenu pokojnu mater Krešinu koja dobiva funkciju sličnu antičkom koru.
Redatelj Mario Kovač je Tomićevu ironiju intonirao dvije oktave više, opredjeljujući se za grotesku - što je legalan prosede, ali veoma sklizak, u kojemu su se glumci prilično dobro snašli. Jako je razigrao ansambl, i to se publici dopalo, premda su se ostarjelu potpisanom kroničaru neki prizori doimali preigranima (osobito travestija u Svetom Duji, kliznula preko ruba lakrdije).
Arhetipski likovi
Od Tomićevih likova - arhetipski koncipiranih u nakani da ilustrira ne baš rasap, nego rascjep patrijarhalne matrice tipične za dinarski kulturalni areal - Kovač je uglavnom učinio macchiette na lažnom tragu komedije dell’arte, igrajući i na kontrast između njih i suzdržanih “nositelja” vrijednostî koje su s osjećajem mjere donijeli Nikša Butijer (Krešimir Poskok), Mate Gulin (Jozo Poskok), nadahnuta Snježana Sinovčić Šiškov (pokojna mati Zora), a u dobroj mjeri i uvjerljivo ženstvena (u svakom pogledu tog termina) Andrea Mladinić (Lovorka).
Publika je najživahnije reagirala na igru Nenada Srdelića (Kultura) i Arijane Čuline (teta Rosa).