PRAIZVEDBA U ŠIBENSKOM HNK Apsolutni hit za kojim će potražnja još dugo nadmašivati ponudu

Tko voli film Vinka Brešana “Kako je počeo rat na mom otoku”, zavoljet će istoimenu predstavu, praizvedenu u šibenskom Hrvatskom narodnom kazalištu u ponedjeljak u režiji Dražena Ferenčine. Upravo onako kako oni koji vole film Kreše Golika “Tko pjeva, zlo ne misli”, zavole istoimenu predstavu zagrebačkog HNK u režiji Renea Medvešeka.

Nadalje, upravo onako kako se ta rasprodana predstava zagrebačkog HNK nadaje kao idealan projekt za zagrebačko Kazalište Komedija, tako se i ovaj Gavellin koprodukcijski pothvat doima kao core bussines zagrebačkog Satiričkog kazališta Kerempuh. Da sam Kerempuhov ravnatelj, izudarao bih se mobitelom po tikvi što se nisam dosjetio da film preradim u predstavu ili makar da ideju prisvojim.

Nova perspektiva

Bilo kako bilo, šibenski HNK i zagrebačka Gavella producirali su hit-predstavu, za kojom će potražnja još dugo nadmašivati ponudu. Praizvedba u šibenskom HNK razgalila je publiku, inače dosta osjetljivu i strogu. Svojedobno je praktički pola grada sudjelovalo u snimanju Brešanova filma i ova predstava nije se mogla skloniti pred tolikim očekivanjem. Nije, barem u Šibeniku, mogla proći “osrednje”.

A uspjela je prije svega zato što nije puka replika filma, nego samostalno djelo. Štoviše, dramaturginja Željka Udovičić napisala je dramu po motivima scenarija za film. Iz današnje perspektive vodi priču, pa ona na koncu zaokružuje, post festum ili post mortem, “stari” život Brešanovih likova. Predstava traje svega 75 minuta. Mislim da godinama nisam napisao kako bi neka predstava mogla biti dulja, a ova svakako bi.

U njoj titra istina današnjice, a ona povijesna osvijetljena je iz nove, poražavajuće perspektive. Priču za film smislio je Ivo Brešan, a “bižuteriju”, anegdote, sporedne likove, “fore”, Vinko Brešan. Onako kako je sin učio od oca, tako sada od Brešana Starog uči i Željka Udovičić. Njega više nema, ali upravo njegova humorna misao, na prvi pogled vedra a gorka, oživljuje i ovu radnju.

Redatelj Dražen Ferenčina iskusan je kad je posrijedi Brešanova dramaturgija, a ovdje je to iskustvo oplemenjeno motiviranim glumcima, među kojima nema negativne energije a ima i viška strasti.

Filmska priča svedena je na osnovne likove, a scenograf Dragutin Broz sretno je riješio scenu, kreirajući dvije pozicije za istodobnu radnju i jedan “međuprostor”, gdje teče i stvarno i metaforičko vrijeme, ilustrirano svjetlosnim izmjenama Zdravka Stolnika i Joška Bakule. Vojarna, vreće s pijeskom, pozornica prikazani su naturalističkim detaljima u simboličkim odnosima.

Takvi, naturalistički a simbolični jesu i kostimi Sare Lovrić Caparin. Glazba Mate Matišića naoko je vedra, optimistično sinkopirana, a postaje upravo lirski sentimentalna ako se na sceni pojavi kakvo zlo ili opasnost. I ona je dakle svojevrstan ironičan komentar na to kako smo već u ratu izdali vlastite ideale.

Ovacije publike

Više među nama nema dakle duhovnog oca cijele parade, našega dramskog klasika Ive Brešana, a nije među nama više ni Predrag Vušović, glumac koji je obilježio film ulogom Murka Munite. Ovdje je igra Nenad Cvetko. Na generalnoj probi glasnice su ga izdale i jedva ga se čulo. U toj muci stajao je na sceni suvereno, a kad mu se sutradan vratio glas unio je u njega dozu neke tihe “muke” koja očarava. Publika ga je ispratila ovacijama. I pokojni Pređo uživao bi. Uloga je dakle, među ostalim, živ spomenik upravo njemu.

Od klape do djece

Oduševio me mladi Ivan Grčić u ulozi Vojnika Albanca. Dug na sceni, sa svega nekoliko replika, gradi lik smiješan, dobroćudan, živ, mio, emotivan a eto samo kima glavom, cupka i širi oči. Publika i ne primjećuje kako je upravo on nasmijava, toliko je samozatajan i posvećen.

Boris Svrtan odigrao je nakon cijelog desetljeća glavnu ulogu u kazalištu. Njegov Blaž Gajski jest autentičan, odmah osvaja scenu, ali ne brza i gradi precizno lik “silom heroja”, na čijem se licu čita unutarnji život transparentno, neherojski.

Major Aleksa Milosavljević u kreaciji Janka Rakoša na granici je karikature, ali ni Rakoš ne “kupuje” publiku, jedino se ponešto treba opustiti. Glumac šibenskog HNK Jakov Bilić igra Roku Papka energično, dajući mu blagost i lukavost u istoj “moti”. Umjetnik je čiji se fizikus lako pamti, kao i glas, a odaje i strast, ludizam. Odličan glumac kojega bih htio češće gledati.

I Franka Klarić, glumica šibenskog HNK, napravila je zaokruženu, proživljenu ulogu majorove supruge Lucije Milosavljević. A glasovita replika “Skuvala sam ti paštašutu!” zapravo uvodi u radnju. Mladi Nikola Baće isto daje svojega Crnogorca, Vojnika Šćepanovića, ne kao karikaturu nego inteligentnog primitivca. Martin, tobožnji Slovenac u kreaciji Igora Kovača, opuštena je minijatura. Dante Zorana Gogića pomalo je krut, više pojava nego glas, Spomenka Anice Kovačević nespretno je smiješna, a domaća snaga Šime Bubica strpljivo, čak radosno, igra malu ulogu Svena Gajskog.

Predstavom putuje i jedna klapa, mjesni kantautor, nabildani mladić iz glumačke škole, troje djece, a cijelo zbivanje eto teče mimo dociranja i pretjeranih gesta.