‘VIŠNJIK‘

Piše Tomislav Čadež: Zašto za Čehova nije prikladno dvorište Likovne akademije

 Kristijan Cimer/Dk Gavella
Ovaj ‘Višnjik‘ jedva se snašao u prostoru ispred magnolija, opkoljen vrtnom galanterijom i bukom tramvaja s Ilice

Čehov je na putovanju od Osijeka do Zagreba ponešto zalutao, bila mi je prva pomisao poslije predstave u dvorištu Likovne akademije u Ilici.

Ovaj “Višnjik” u prijevodu Božidara Škriteka, dramaturškoj pokrati Dubravka Mihanovića i režiji Dražena Ferenčine te u koprodukciji Osječkog ljeta kulture i zagrebačke Gavelle, jedva se snašao u prostoru ispod magnolija, opkoljen vrtnom galanterijom i bukom tramvaja s Ilice. Reflektori što jedva markiraju mjesto radnje, a tuku u oči gledateljima raspoređenima uokolo na stolcima u pijesku, smušen rad Zdravka Stolnika i Tomislava Kobije; odviše eklektični kostimi Marite Ćopo, od startasica do fraka; scenografija redatelja i Davora Molnara koja se doima kao niz nespretnih improvizacija a ne osmišljena intervencija u prostor; potreba da se glasno govori (zbog tramvaja, drveća i crkvenih zvona) - sve to kao da ništi nježnu osnovu ove sentimentalne satire visokog društva - njezinu plemenitu jednostavnost.

image
Kristijan Cimer/Dk Gavella

“Provjera čujnosti”

Ferenčina se potrudio oko režije s praktične strane - predstava se dakle ne raspada u svojih dva sata života, ali niti se ne sklapa, negoli se pojedinačne sudbine aktera otpočetka nadaju kao gotova rješenja i promjene u njihovim životima i mislima ne čine se posljedicom događanja u radnji. Nisam sretan s glumom. Mnogo je energije otišlo za “provjeru čujnosti”, odnosno za ispunjavanje fatičke funkcije govora (“Halo, čuješ li me?”), a najmanje za komunikaciju među akterima. Ukratko, igrom se nije osvojio prostor, negoli borba s njim kao da još i sad traje.

S druge strane, razbistrila se fabula, događanje se lako prati, no eto kao općenita radnja, a ne kao tkanje pojedinačnih sudbina.
Budući da scenu čine kruške i jabuke, metaforički rečeno, teško je ispred njih, kamo gledaju akteri, zamisliti Višnjik. Još manje uvjerljivo je zvučalo nekakvo kuckanje sjekirom, kao zvučna kulisa njegove sječe. Prije si imao dojam da netko od susjeda u malo čudno doba dana sprema svoja drva u podrum.

Scenski pokret Maje Huber napadan je i plošan, a glazbena podloga Igora Valerija napadno ilustrativna ili napadno apstraktna u svojem krčanju.

Predstava, za mene interesantna u svojoj muci, dala je svega nekoliko zanimljivih rola. Igraju glumci Ansambla Drame osječkog HNK i Gavellini, u nekakvom mirnodopskom suglasju, niti se tko ističe, niti se tko gubi. No cijela je ta igra nekako prosječno prosječna, uglavnom nezanimljiva i rijetko te koja kreacija privuče liku da se s njime možeš makar nakratko identificirati.

Zlokobna komika

Kad je posrijedi osječki dio ansambla, najviše me privukla gluma Miroslava Čabraje kao Leonida Andrejeviča Gajeva. Daje liku stanovitu patološku zanesenost, dekadenciju slavensku, ne znaš je li pijan ili tek autodestruktivan, jer u tom je svom samouništenju šarmantan i, štoviše, mudar.

Kad je posrijedi zagrebački dio ansambla, najviše sam zapamtio Enesa Vejzovića u maloj-velikoj ulozi blagajnika Epihonova, kojemu daje jednu zlokobnu komiku, prikazujući ga kao jednako plašljiva i zapravo okrutna čovjeka. Još bih kao bolji naglasio rad Antonije Stanišić Šperande kao guvernante Charlote, koja je dala uspjelu karikaturu karikature.

Ivan Čačić kao Lopahin oformljuje se kao zanimljiv lik tek nakon što se obrt u radnji usmjeri u njegovu korist, a Duško Modrinić kao pijani susjed Simeonov Piščik ostao je zarobljen u početnom “oklopu” pomućenosti.

Bijeg ili kapric

Sandra Lončarić kao Ranjevska, protagonistica, kao da se nije suživjela s likom duboko ranjene žene te njezino odricanje od Višnjika ne shvaćamo kao bijeg od života negoli ostaje na nivou kaprica.

Antonija Mrkonjić kao njezina kći Anja ilustracija jest za ulogu a ne još uloga. Naime, topao njezin mladenački glas cvrkuće sam za sebe a ne za misli iza riječi. Bit će da je posrijedi tipična mladenačka stidljivost, a koja se prikriva pretjeranim gestama i pretjeranom umilnošću unesenom u glas. No, talenta ima. Samo još hrabrosti nedostaje.

Još igraju Anja Đurinović, Ivan Grčić, Antonija Pintarić, Davor Panić i Aljoša Čepl.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 13:05