Najvažniji zaključak s moje ovoljetne turneje po jadranskim kazališnim festivalima jest da je, što se takvih priredbi tiče, pandemija napokon izgubila boj.
Lani je, primjerice, na Brijunima, gdje se u izoliranom prostoru dva mjeseca trajno okuplja i stotinjak ljudi, vladala neprestana napetost. Svako jutro se mjerila temperatura svim radnicima i gostima i nikad nisi znao hoće li se rad uopće nastaviti.
Sad pak, kad su gotovo svi radnici i gosti došli procijepljeni, o epidemiji se gotovo nije razgovaralo. Ostale su neke mjere opreza, dobre navike rekao bih, no, sve u svemu, radilo se neopterećeno. Tako i s publikom. Većina je primila vakcinu, a ionako sjede na otvorenom.
Gledatelja je dakle bilo nešto manje negoli prije izbijanja pandemije, opet iz predostrožnosti, no tribine su opet, eto, lijepo popunjene. Slično olakšanje donijela je vakcinacija i organizatorima Splitskog ljeta, Dubrovačkih ljetnih igara i šibenskog Međunarodnog dječjeg festivala.
Dakako, i među glumcima i drugim umjetnicima ima mnoštvo pomućenih, prestrašenih i onih koji su unaprijed kontra protiv svega što dolazi "izvana", ali su takvi ipak manjina. Zagriženih antivaksera, koji su a priori protiv cijepljenja, nema više od nekoliko postotaka, no veoma su glasni i agresivni, tako da se čini da ih je mnogo više negoli ih doista ima. Stvaraju problem jer za sobom vuku one po prirodi oprezne ljude, one neodlučne i one koji silno žele biti drugačiji od većine. Sami za sebe - neka se ne cijepe, dosegnut ćemo kolektivnu zaštitu mimo njih. Države u kojima se cijepilo više od osamdeset posto odraslog stanovništva, poput Velike Britanije i Danske, ukinule su sve mjere i više ih neće vraćati.
O teatru i virusu
Sve ovo pišem zato što je ljeto na izmaku i što se uskoro kazalište vraća u zatvorene prostore. Pisao sam ove godine nekoliko puta o tome kako se u našim kazalištima organizatori strogo drže mjera te da nije zabilježen slučaj da se tko zarazio u publici za vrijeme predstave. Glavni razlog: ljudi su nosili maske i bila je popunjena možda svaka sedma ili osma sjedalica. Sad bi gledališta opet mogla biti puna, ali preduvjet je za to da se gledatelji cijepe ili da su stekli imunitet prebolijevanjem.
Ukratko, zalažem se za to da se necijepljeni ili oni koji nisu preboljeli koronu nedavno, ne puštaju u kazalište, osim ako nemaju medicinsko opravdanje da ne smiju primiti cjepivo. Ako je već čovjek toliko prosvijećen da ide u teatar, mislim da je u obvezi da prihvati i cjepivo. Još o teatru i virusu: umjetnost nas, prije svega, upozorava na to da ništa na ovome svijetu nije crno-bijelo. Nitko nije uvijek u pravu i uvijek u krivu. Sva rješenja koja se nude na ovome svijetu su polovična, definitivno jest jedino da ćemo umrijeti, ako smo se već rodili. Nema ni za ovaj virus definitivnog rješenja. Vjerojatno će trajno ostati među nama, kao i većina koronavirusa. Procjepljivanjem počinjemo ubrzan nadzor nad njim, tako da nam na koncu, u najgorem slučaju, neće nanositi više štete negoli virus gripe. Opća populacija s vremenom će stjecati sve veću otpornost na njegove nove i nove sojeve, s vremenom će biti potrebno da se protiv njega cijepe jedino najugroženiji, sa slabim imunitetom, no i dalje će odnositi živote, kao što ih uostalom i gripa odnosi, čak i među cijepljenima. No i gripa bi ih odnosila mnogo manje kad bi sezonsko cjepivo, a uvijek se prave nova, ovisno mutacijama virusa koji se šire, primili svi imunokompromitirani, slavi i stari.
Vratimo se ljetnim festivalima. Najbolja predstava koju sam pogledao jest Ionescov "Nosorog", premijerno prikazan 31. srpnja, u režiji Lenke Udovički i produkciji Kazališta Ulysses na Malom Brijunu, s Bojanom Dimitrijevićem u ulozi protagonista, Berengera, malog čovjeka koji se obreo u društvu koje ubrzano tone u fašizam. Nosorozi, sve više njih, gazi oko njega te živi u očajnom strahu da se i sam ne pretvori u jednoga od njih. Malo-pomalo sve više njegovih kolega s posla, prijatelja, simpatija, susjeda postaju nosorozi, a i on sam gotovo ne prestaje držati se za čelo u strahu da mu na njemu ne počne izrastati rog. Paranoja vodi u izolaciju, izolacija u paranoju, a paranoja u smrt. Izolacija, paranoja i smrt tri su možda ključne riječi i za ovu epidemiju virusa koju eto prati i mentalna zaraza. Ljudi u nevolji, žrtve, ne postaju sami za sebe bolji, oni koji pate, često se svoje patnje nastoje riješiti tako da i druge uvedu u patnju.
Nostalgična satira
Druga ansambl-predstava, produkcijski jednako zahtjevna, sa silnom tehnikom što je valja montirati nad ponorima kamenih zidina, koju bih izdvojio jest "Glava lava" Ivana Salečića u režiji Aide Bukvić na Dubrovačkim ljetnim igrama, praizvedena 20. kolovoza na taraci podno Minčete.
Nostalgična je to satira o dubrovačkom i, šire, mediteranskom mentalitetu, koja predstavlja društvo naoko razigrano i vedro, a u dubljim slojevima patrijarhalno, podložno čvrstim nepisanim pravilima što se ne mijenjaju stoljećima. Dubrovnik kao realizirana metafora turističke potrage za srećom, koja se javlja kao metonimija općenite potrage za srećom u životu, potrage dirljive, ali prije svega smiješne.
Splitsko ljeto pak je donijelo "Gloriju" Ranka Marinkovića u režiji Dražena Ferenčine, premijerno izvedenu na Sustipanu, 2. kolovoza. Predstava rekao bih klasična, smirena, a koja se bavi odnosom nadobudnog pojedinca spram ustaljenog sustava. Sustav, na koncu, uvijek pobjeđuje, prije svega zato što je, za razliku od pojedinca, bezličan i neuhvatljiv, bez obzira na to proizvodi li dobro ili zlo.