Evo napokon predstave da se i kritičar odmori i razveseli, rekao bih. Četvero glumaca četiri sata stvara iluziju, fluidno, među publikom, koja postaje dio predstavljanja, a prostor za igru jest isto fluidan te se cijela priredba doima kao vješta improvizacija. Solo jest pobunjenička predstava, koja proizvodi teatralnost u svakom momentu, predstava za nestrpljive, koji ne žele čekati da im se iluzija servira, koji uopće iluziju i ne priželjkuju, a opet ih ona dočekuje iza svakog pokreta i gega...Prostor za igru čini samu igru, sadržaj jest ono što ti primijetiš da jest sadržaj.
Nina Rajić Kranjac, redateljica, u Isusovim je godinama, a ovdje je upravo u hamletovski opširnoj ulozi. Igra lik koji predstavlja njezinu privatnost, posvema ovdje izloženu kao farsu i kao apsurd. Nevjerojatnim se doima činjenica da ona nije glumica nego eto redateljica, jer toliko vlada i tijelom i glasom da upravo zapanjuje.
Apsurdni prizori
Predstava dakle igra ispred Gavelle, iza Gavelle, na njezinoj pozornici s odškrinutim vanjskim vratima za unos scenografije, u hodnicima i na koncu, krovu kazališta. Prizori su apsurdni i emotivni istodobno cijelo vrijeme, a četvero aktera mijenja i pozicije i kostime posve nepredvidivo. Igra iz redateljicu dakle, Marko Mandić, dobro poznat hrvatskoj publici, također jedan rođeni performer i glumački maratonac, koji je Pink Panter, u kompletnom kostimu, ludi satir s debelim kistovima umjesto zalistaka, mudri starac ali bez mozga, naga pojava na rolama koja se uspinje požarnim stepenicama na krov kazališne zgrade, kontrolirani luđak u ludnici zvanoj kazalište. On je aktivni i najčešće nijem svjedok redateljičina životnog puta, a taj put jest prikazan upravo sarkastično. Redateljica neumjereno slavi svoje dosadašnje nagrade i pohvale, svoje kolege i prijatelje, no postupno tone u egzistencijalni očaj, stoičku spoznaju da je najgore što se čovjeku može dogoditi jest to da se rodi. Promašena ljubav, rana svijest o besmislu i smrti kao jedinom rješenju za životne probleme, egoizam kao umjetničko gorivo, podložnost autoritetima kao najbolji način za pranje jeftinije karijere, teške droge za laka rješenja, klaustrofobičnost male ali umišljene kulture, sjene prošlosti kao sjene laži, samoća kao jedini dokaz da čovjek se kreće u pravom smjeru. Sve te situacije Nina Rajić Kranjac igra kao vlastite frustracije. Koliko govori, toliko se i kreće, udara, lomi, pada, polijeva pivom, zalije će u zid. Ritam predstavljanja kao da i nije unaprijed zadan nego ovisi o reakcijama publike.
Druga ženska pojava u predstavi jest Nataša Keser, koja također funkcionira i kao privatna osoba i kao glumica i kao performerica. Ona je, dramaturški gledano, pomoćnica protagonistice, njezina glumačka zvijezda i ujedno podložna u svojoj jednostavnosti. Zatim igra i ljubomornu kolegicu, pa i glupavu, zatim naivnu žrtvu redateljskog autoriteta. Benjamin Krnetić jest ispočetka više kao pomoćni pripovjedač, u dugim gaćama, naoko usporena, kao da predstavlja sve glupo a simpatično što se u kazalištu može naći, on je na početku tobože osoba izvan predstave ili zadužen za njezin PR i cijelo vrijeme je na stanovit uvrnut način pasivno-agresivan.
Začarani krug
Akteri dakle aktivno provociraju publiku, postavljanju pitanja, Pink Panter čak im se baca u krilo, muvaju se među gledateljima, trebaš im pridržati kabel od mikrofona, propustiti ih da prođu, čekati da sd pojave. U dvorištu Gavelle još se peku paprike na rešetkama prebačeni preko metalnih bačvi, jedu se ćevapi, pije se vino i kidaju komadići lepinje. Akteri se prisjećaju autoritativno redatelja koji je mrtvo govno, rekli bismo, sponzora, te, opet ponavljam, vlastite prolaznosti. Ludizam kao jedini izlaz iz začaranog kruga konvencija jest sveprisutan.
Predstava i predstavljanje ruše dakle kazališne konvencije drsko i rekao bih prirodno, a humor, često implicitan, glavni je proizvod ovoga kazališnog spektakla za bogate duhom a ograničene novcem.
Cijela ta dramaturgija ima par jaka na našoj sceni, i približno istoj generaciji: to su rani radovi Ivana Penovića i njegove neformalne družine, s kojima je pravio predstave "Prijeđanje Vublike 148" ili "Katalonca" ili "Flexa". Zajednički im je otpor prema pukom mimezisu i prema imanentnoj patetici pozornice-kutije i njezinih estetskih zahtjeva.
Predstava jest dakle istodobno i slavljenje teatra kao takvoga i njegovo prokazivanje kao okoštalog mehanizma za obnavljanje uvijek istih konvencija. Živ teatar i mrtav teatar ovdje su prikazani gotovo kao neminovnosti. Pitanje kazališne iluzije nije drugačije od pitanja o iluziji života i zato se mogu i trebaju istodobno pokazivati.
Još bih, onako reklamno, zapisao da je posrijedi jedan eto slovenski kazališni Monty Python za odabranu publiku, koliko smiješan toliko i sjetan i apsurdno točan.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....