Hrabri moraju biti glumica i glumac da zaigraju "Stilske vježbe" Raymonda Queneaua u Hrvatskoj. Predstava je postojala dulje od pedeset godina na pozornicama u nas, Pero Kvrgić i Mia Oremović premijerno su je izveli 19. siječnja godine 1968. u Teatru &td u režiji Tomislava Radića. Lela Margitić preuzela je ulogu godine 1970. i igrala je s Perom Kvrgićem još i u godini 2018. Predstava ja dakle bila ušla u 51. godinu i nije postojala dugovječnija na svijetu s istom glumačkom postavom. Pero Kvrgić umro je 2020., duboko već u devedesetima, a Lela Margitić gledala je iz prvog reda &TD-ove Polukružne dvorane novu inačicu, sa Selenom Andrić i Dominikom Karaulom, u produkciji Kulturnog centra Osijek i Udruge Teatar igre.
Selena Andrić docentica je na osječkoj Akademiji, a mlad glumac Dominik Karaula je s njom eto spremio ispit pod mentorstvom profesorice, glumice Vlaste Ramljak. Potom je taj rad prerastao u predstavu, koja je u &TD-u zapravo premijerno izvedena. Upravo je ta okolnost povoljna za predstavu: izrasla je organski iz umjetničkog i pedagoškog odnosa glumaca u akademskom procesu, a ne kao recimo kakva komercijalna ambicija. Selena Andrić uzela je "Stilske vježbe" za praktičan dio svog doktorata, a Vlasta Ramljak režirala je predstavu neopterećena neizbježnim uzorom. Oslanjaju se i ove "Stilske vježbe" na prijevod i adaptaciju sad već isto pokojnog Tonka Marojevića, koji je izvorni autobus broj 84 prepjevao u zagrebački tramvaj broj 11. Ovdje pak vozi osječki tramvaj broj 1, a zgrada pošte zamijenjena je fontanom na Trgu Ante Starčevića.
Priča je banalna
Raymond Queneau (1903. - 1976.), francuski književnik, nadrealist, formirao je Stilske vježbe kao 99 puta ispričanu istu priču, ali svaki put različito. Priča je banalna te je njezino ponavljanje besmislica, no kroz tu besmislicu vapi želja za komunikacijom. Govor kao nemogućnost, egzistencijalna jeza od praznine govorenja, nemogućnost priopćavanja, jer shvaćamo tek ono što želimo čuti. Previše je 99 puta ponoviti istu priču za svakog glumca, pa to nisu poduzeli ni u ovoj režiji, koja traje oko sata. Glumački je ona dakle još dakako zelena, a i scenski govor nije virtuozan. Mnogo još tu rada predstoji, no, opet, temelji su solidni. Oboje aktera, za razliku od Radićeve predstave, koriste se raznim mizanscenom, tri prizora puštaju kao filmsku projekciju, a čak i jedan prizor odigraju kao mali animirani teatar na grafoskopu. Ponavljaju dakle naizmjence istu priču o mlađem muškarcu neobično duga vrata i široka oboda šešira koji je u tramvaju nagazio starijeg čovjeka, a zatim pohitao na prazno sjedalo, a dva sata poslije stajao je kod fontane i s jednim muškarcem ocjenjivao položaj dugmeta na kaputu. Privući tom radnjom publiku dakle nije jednostavno.
Scenska energija
Ovdje se ljudi smiju, predstava dakle komunicira s publikom i to je za njezin početak jedino važno. Plijeni scenska energija mladog glumca, energija koja emanira skromnost i autoironiju. Sad još jedino da mlad glumac pročisti i uvježba govorni aparat i moći će povezati emocije i tehniku u potrebnu cjelinu. Osjeti se da će napredovati, a već sad je, rekao bih, dovoljno šarmantan da privuče ne jedino mlađu publiku. Selena Andrić jest suzdržanija, ali zasad, rekao bih, učinkovitija. Njezin se lik, a likovi su On i Ona, doima intrigantnijim. Intrigantan je u predstavi zapravo i taj odnos žene i mladića koji je možda i na rubu erotskog.
Predstava jest dinamična i zbog činjenice da povremeno osvještava apsurd tako što akteri "izlaze" iz igre i direktno je komentiraju, pri čemu se događa poželjna promjena ritma. Gluma dakle nije, rekao bih, gavelijanska nego je pogonjena stanovitom danas modernom autoironijom, a režija se ne koncentrira jedino na čistu glumu, nego na pomoć više elemenata. Odgovara senzibilitetu vremena ovaj rad jer apsurd danas i nije toliko apsurdan, a nove generacije zahtijevaju i, nazovimo je tako, bržu glumu. Bilo kako bilo, predstava ima temelje za dulji život zato što je, formulirat ću tako, iskrena i stvara lijep i prirodan odnos između dvoje glumaca.