Zagrebačko kazalište mladih ne posustaje u proizvodnji nekonvencionalnih predstava s dobrim međunarodnim pedigreom. Ugledan i cijenjen francuski redatelj, glumac, kazališni i filmski redatelj Pascal Rambert (r. 1962.) postao je stalan gost. Preklani je režirao vlastiti komad za odrasle “Zatvaranje ljubavi” s Ninom Violić i Goranom Bogdanom, a sada vlastiti komad za djecu “Duh i ja”, u prijevodu Ivane Đule, također duodramu s Anđelom Ramljak i Mateom Videkom, dvoje još studenata glume. Svjetlo je oblikovao Pierre Leblanc, a suptilnu, jedva zamjetnu glazbu, tiho, daleko treperenje zvončića, skladao je Alexandre Meyer.
Krpe poezije
Rambert gaji poetski rukopis i u njegovim je tekstovima muzikalnost mnogo važnija od mimeze. Slitost forme i sadržaja vjerojatno je neprevediva s francuskoga, no dojmljive su “krpe” poezije u kakve umata svoje likove. Oni su čak i ovdje, kao dijete i duh u tajnom razgovoru, u povišenom raspoloženju, njima vlada epifanija. Polusatni happening svojevrsna je kazališna inicijacija. I uvod, dakle, u poeziju. Glumci s primjerenom empatijom, iskreno i, rekao bih, oprezno uživljeno, ne docirajući, nastoje zaokupiti pozornost tridesetoro djece. Predtekst za igru svjetla i sjene, te tihu zvonjavu odnekud daleko, čine poetizirane slike ranog djetinjstva. Anđela Ramljak i Mateo Videk naizmjence igraju dijete i njegova zamišljenog sugovornika, “duha”.
Stvarnost i mašta
Pod platnom i teškim zrakom, u polumraku, djeca su podvrgnuta eksperimentu. Njima se jezikom odraslih govori o onom važnom trenutku sazrijevanja kad dijete počinje “misliti u sebi” i tek počinje razdvajati sebe od svijeta, stvarno od izmaštanog. Duh se može zamisliti kao bilo kakav i on je prijateljski nastrojen, što ne znači da govori razumljivim jezikom. Roditelji ne idu u šator i što se, unutra zbilo, zabilježio je mladi novinar Marko Čadež.
Mislim da je to predstava za drugašiće
Sjediti u šatoru usred kazališta originalno je iskustvo. U propagandi kazališta kazali su mi da je za mališane od tri do deset godina. Nakon predstave razgovarao sam s autorom. Rekao mi je da sam procijenim za koga je. Mislim da je za drugašiće, koji su već bolje upućeni u pravila ponašanja, a još uvijek znatiželjni. Bilo nas je tridesetak djece i s vremenom je postalo zagušljivo. Mlađa djevojčica u kutu uplašila se kad se ugasilo svjetlo. Rasplakala se i glasno zapomagala da se upali. Izvedba mi se svidjela zbog svoje jednostavnosti. Sva scenografija i rekviziti jesu dvije baterije, dvije majice, dvije duhovske maske, nekoliko deka i bijeli šator što je iznutra cijeli poslužio za projekcije slika.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....