U kazališnom svijetu oni su zbog pandemije najviše trpjeli jer osim održavanja kondicije nisu mogli baš ništa. A sad su se vratili ne samo u velikom stilu, nego kao ansambl koji dotiče sam vrh najboljih. Balet Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu prije nego što počne pomama za " Orašarom" priredio je 10. studenog premijeru koju bi baš svatko iz gledališta nakon 70 minuta trajanja najradije odmah gledao ispočetka.
"Decadance" izraelskog koreografa Ohada Naharina nevjerojatna je predstava. Za nas, ne za svjetsko baletno kazalište koje ovog jedinstvenog umjetnika i njegov specifičan rad poznaje već desetljećima. Začudni " Decadance" zagrebačka je publika mogla vidjeti još 2002. na Tjednu suvremenog plesa u izvedbi Batsheva Dance Company, a sada je zahvaljujući ravnatelju Leonardu Jakovini postao dio našeg repertoara. Mislim za dugo, jer unatoč predstavama suvremenog izričaja s kojima se balet HNK i do sad povremeno bavio, ništa ni nalik Naharinu nije kod nas izvođeno.
Ludizam kao izvedenica razigranosti, energija kao onkraj poznatoga svijeta pokreta, posvećenost temelju Naharinova svijeta nazvanog " gaga" proizašlog iz potrage za vlastitim ozdravljenjem, pretvorio se s vremenom u utjecajni meta jezik pokreta koji obožavaju plesači, ali i neprofesionalci, čak i oni koji se bore s Parkinsonovom bolesti! Teško je reći u čemu je zapravo čarolija. Možda ponajprije u oslobađanju tijela i duha od konvencija zadanosti, u otkrivanju radosti unutarnje slobode koja iako u predstavi omeđena koreografijom izaziva opuštenost i mami radost onih na sceni i onih u gledalištu.
Divan je taj gaga izraz kojeg najčešće pokreće zarazni čak arhetipski glazbeni ritam, koji je bogat pričom, ali nije narativan, koji baš svakom plesaču daje njegovo, ali i zajedničko, koji ne docira, ne propituje svjetske probleme, a ipak je prisutan poput kakve zelene livade koju svi tražimo. Savršena komunikacija međusobnog razumijevanja, nimalo jednostavne kombinacije pojedinaca i ansambla, divan muški duo i neodoljivo zabavan muško- ženski, dramatično odbacivanje odjeće koja je višak u napetosti oslobađanja, duhoviti performans s publikom, i još mnogo toga u samo 70 prekratkih minuta. A ansambl opušten, kao da se igra! Čak i pjevaju! Samo oni znaju kako se do toga dolazi. Vjerujem s jako puno truda, ali i zarazne predanosti čaroliji koju izaziva Naharin. Ne usporedjujem, ali asociram: mislim da bi se Naharinu svidio naš " Apoksiomen" Tamare Obrovac i Claudia Bernarda.