Rođeni Vukovarac, napravio je strelovitu karijeru u Zagrebu. Zapazili su ga na tadašnjem Radio Zagrebu i pozvali u tek osnovano kazalište Komedija na Kaptolu (prije je to bila tzv. “Franjevačka dvorana”), gdje su ga odmah ubacili u glumački i pjevački ansambl i angažirali kako u komedijama tako i u operetama, iako je tek napunio dvadesetu.
Pedesetih je Zagrepčanima Komedija predstavljala oazu opereta, igrao se predratni repertoar sastavljen od komada srednjoeuropskih klasika, Franza Lehara i Emmericha Kálmána, a Štefančić se kao poduzetni momak već 1954. uključio u taj trend i kao redatelj, postavio je “Kneginju čardaša”, a kako je socijalizam tada još bio tvrd, preimenovali su je u “Silvu”.
Stup kazališta
Do kraja desetljeća Vlado Štefančić postao je jedan od stupova tog kazališta, no prekretnicu je predstavljao američki mjuzikl “Poljubi me, Kato” Colea Portera, za koji je redatelj Vlado Habunek 1960. doveo brodvejskog koreografa Raya Harrisona.
Odjednom je mjuzikl postao “in”, a opereta “out”, što je odgovaralo mlađoj generaciji koja se nastojala što više razlikovati od svojih prethodnika. Štefančić je tako 1963. režirao “Ljubimicu Divljeg zapada” Sammyja Faina, s novom mladom zvijezdom Sandom Langerholz i veteranom Đanijem Šeginom, jednim od simbola zagrebačke operete, koji se odlično snašao u novom fahu. Predstava je bila stalno rasprodana.
Kad mu se učinilo da uprava Komedije pokušava vratiti kotač vremena unatrag, Štefančić je 1965. prešao u HNK, tamo se također odlično snašao, no čim su mu poslije četiri godine ponudili mjesto ravnatelja Komedije, nije se dvoumio, prihvatio je funkciju i nastavio tamo gdje je stao.
Najprije je režirao “Čovjeka iz Manche” na glazbu Mitcha Leigha, šaljivu obradu “Don Quijotea”, zatim veliki brodvejski hit “Guslač na krovu” (zanimljivo, istoimeni holivudski film, sniman u nas, nije mogao u kina zbog napadne židovske teme, ali u kazalištu to nije bio problem), i naposljetku “Obećanja, obećanja” slavnog Burta Bacharacha.
Pravi događaj se tek pripremao, dotad je već bilo pokušaja domaćeg mjuzikla, ali bez osobitog odjeka, da bi 1971. dočekala premijeru “Jalta, Jalta” na glazbu Alfija Kabilja i libreto Milana Grgića, sa Sandom Langerholz, Richardom Simonellijem, Borisom Pavlenićem i Vladom Krstulovićem u glavnim ulogama.
Bio je to golemi uspjeh, ne samo u nas nego i u inozemstvu, a Štefančić je nastavljao s novotarijama pa je 1975. njegov ansambl izveo u koncertnoj dvorani Lisinski prvu domaću rock operu, “Gubec-Bega” Ivice Krajača, Karla Metikoša i Miljenka Prohaske (pjevali su Branko Blaće i Josipa Lisac), a kasnije i “Gričku vješticu” istog autorskog trojca.
Kreativni dinamo
Štefančić je bio nevjerojatni kreativni dinamo, režirao je i na drugim pozornicama i u drugim gradovima (posebno se pamti predstava “Kafeterija” po Goldoniju u prilagodbi i režiji Tomislava Radića na Dubrovačkim ljetnim igrama, koja se održala na sceni čitavo desetljeće), postavio je mjuzikl “Jadnici” prije no što se proslavio na West Endu i na Broadwayu, a važnih naslova u njegovoj karijeri - ne samo kao redatelja nego i glumca - još je bar dvadesetak.
Ne treba zaboraviti da se šezdesetih vrlo vješto okušao kao voditelj u zabavnim emisijama Televizije Zagreb.
Svoju je autobiografiju nazvao “Zabavljač”, no pristajao bi mu i nadimak “Vječni mladić”. Još 1966. dobio je nagradu Marul, 1973. i 1994. nagrade grada Zagreba, dok mu je 2000. Udruženje dramskih umjetnika uručilo priznanje Hrvatskog glumišta za sveukupno umjetničko djelovanje.
Umro je u nedjelju u 87. godini i nije dočekao da odgleda seriju koncerata koje je u povodu 70. obljetnice njegova rada pripremilo kazalište Komedija.
Po čemu će ga pamtiti?
Nada Abrus, glumica
Vlado je bio veliki umjetnik i veliki radnik. Zaslužan je za prekrasne kazališne režije. U svojim glumačkim počecima, kao mlada glumica, ja sam prvi put zaigrala u njegovoj ‘Noveli od stranca’, čini mi se 1975. godine, i zahvaljujući takvim predstavama postala sam glumicom kakva danas jesam. Zbog toga sam mu neizmjerno zahvalna. Kasnije smo još smo mnogo puta surađivali na brojnim drugim mjuziklima i bilo ga je divno sretati u kazalištu Komedija.
Mila Elegović, glumica
Vladi Štefančiću dugujem sve u svojoj kazališnoj karijeri. Dugujem mu sve svoje prve uloge i šanse.
Boris Pavlenić, glumac
Vlado je učinio puno toga na planu teatra. Mi smo inaugurirali mjuzikl i dandanas ga gajimo, a njegova ‘Jalta, Jalta’ i dalje je rekorder; rado izvođena predstava s velikim brojem glumaca na sceni. Vlado i ja se znamo još od 60-ih, kada smo se svi puno više družili, ali i profesionalno surađivali na ‘Jalti’, a zatim i na prvoj hrvatskoj rock-operi ‘Gubec-beg’.
Alfi Kabiljo, skladatelj
Vlado je jedna od najvećih ličnosti hrvatske kulture. On je najviše učinio za hrvatski mjuzikl i hrvatsku rock-operu. Bio je mnogo toga - vrstan redatelj, voditelj, glumac, a sam je sebe zvao zabavljačem. Naše zajedničke suradnje na ‘Jalti, Jalti’, ‘Kralj je gol’, ‘Tko pjeva zlo ne misli’ postale su besmrtne. Sreća da je tako, jer su Vladu u ovom stoljeću šikanirali i nisu mu dali da radi. Žalostan sam jer nije uspio završiti svoj mjuzikl o Matošu. Mi ćemo ga uvijek pamtiti kao šarmantnog i duhovitog čovjeka koji je iz svakog glumca znao izvući najbolje i napraviti predstavu s dozom čarobnjaštva.
Lukrecija Brešković, glumica
Naše prijateljstvo je cjeloživotno. Bila sam 40 godina u Komediji i sretna sam što sam svoje najbolje godine provela u njegovim najboljim predstavama. Kao danas se sjećam ‘Dunda Maroja’ i ‘Guslača na krovu’ jer nas je Vlado naučio da u kazalištu gajimo ‘sveti plamen’, odnosno ono nešto što nije glumačka tehnika, nego duša. Sretna sam što sam imala prilike s njim surađivati, jednako kao što je i on bio sretan kada je radio. Ljudi su ga obožavali i s divljenjem zaustavljali na cesti. (P. Plivelić)
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....