Čitajući dramu “Ono što nedostaje” Tomislava Zajeca kao da sudjelujemo u inverziji Sartrea. Egzistencijalni cinizam francuskog filozofa ispada beta-verzija, pod Zajecovom rukom prigušeno isklesana u apoteozu esencijalizma.
Teško je opisati osjećaje koji se kovitlaju iza silnih zatvorenih vrata što ih je Zajec izgradio na sceni ove veličanstvene drame, nagrađene 1. nagradom Marin Držić za 2014. Priča je natopljena tugom i čemerom, a opet pršti opipljivom gordošću, nadom i čistoćom svakodnevnog martirija onih najranjivijih i najposebnijih među nama.
Redateljski izazov
Gotovo sva Zajecova dramska djela imaju oniričku dimenziju, no ovaj put otišao je galaktički najdalje. Otkud taj poriv? “Rekao bih da je to posljedica činjenice da se u ovom tekstu bavim možda i najkonkretnijim temama do sad, pa je taj onirički podtekst zapravo onaj kojim na neki način pokušavam zaštititi same likove unutar njihovih narativa. Priča o sestrama koje su izgubile majku koju zapravo nisu ni poznavale izrazito je konkretna. Kao i ona o dječaku koji potpuno nespreman propituje svoju homoseksualnost.
Zbog toga je planina Everest kao prostor između činjeničnog i simboličnog poslužila upravo kao mjesto na koje se potrebno popeti kako bi se uopće moglo početi razmišljati o suočavanju sa samim sobom, a onda i o pravu na slobodan izbor”, odgovara Zajec, ustreptao od iščekivanja praizvedbe koja će se u produkciji Zagrebačkog kazališta mladih i režiji sarajevske redateljice Selme Spahić dogoditi 16. prosinca. Delikatna, filigranska forma Zajecove drame pravi je redateljski izazov.
Analiza današnjice
Na pitanje kako je pristupila osjetljivom tkivu, redateljica kaže: “Jednako pažljivo, secirajući ga rečenicu po rečenicu i trudeći se da s glumcima i glumicama postavim sve suptilne nijanse koje su upisane i koje smo dodali.
Predstavu smo estetski pomakli u iščašeni, smrznuti svijet Everesta u kojem se kidaju sve međuljudske veze i formira neko hipotetičko novo društvo, neopterećeno hiljadugodišnjim odnosima moći i stegama patrijarhalnog društva. U isto vrijeme, trudila sam se da očuvam jednostavnost priče o porodici koja se raspada, jer ljudi ne znaju kako da ispune očekivanja, pa ne znaju kako bi jedni s drugima. U svoj nježnosti Tomislavovog teksta, jako mi se dopada brutalnost u kojoj, na primjer, kćerka sjedne pored umrle majke koju nije vidjela 40 godina i malo je pomakne da bi se smjestila, uz rečenicu ‘Oprosti, meni treba više mjesta’. Mislim da je teatar mjesto za tu vrstu intime i istine, a nerijetko ih se izbjegava tako ogoljene.”
Zajec je ogroman zadatak bacio pred glumce. Kako su uzvratili? “Zapravo je pomalo neobično koliko se teza da su glumci Zekaema izvrsni suradnici i zainteresirani sudionici samog procesa pomalo pretvorila u opće mjesto, ali upravo zbog toga mislim da je iznova treba afirmirati”, ističe Zajec: “Velika je sreća raditi s tako predanim profesionalcima, koji zaista nastoje do kraja osjetiti elemente samog teksta, a onda i predlagati rješenja koja nisu samo i isključivo glumačka. Zbog svega toga rad u ovom kazalištu i jest toliko poticajan i uzbudljiv.”
Taj predani performerski tim čine Katarina Bistrović Darvaš, Zoran Čubrilo, Nataša Dangubić, Doris Šarić Kukuljica, Adrian Pezdirc, Frano Mašković, Milica Manojlović, Dora Polić Vitez i Goran Guksić. S njima je Selma Spahić zašla duboko u utrobu, gdje se skutrila intimna analiza današnjice. “Jeste, ta utroba je duboko politička, jer je intima odraz društva u kojem živimo“, potvrđuje Selma: “Nas je zanimalo da analiziramo neostvarene porodične i rodne uloge i momente kada se ljudi okuraže na velike životne odluke, a za njih nisu spremni ili su odabrali pogrešan trenutak. S druge strane, zanimalo nas je da se bavimo oslobođenjem od društvenih pritisaka i očekivanja i slobodom da se obitelj bira, ukoliko ne osjećamo da su to ljudi za koje smo rođenjem vezani.”
Rad na tekstu
“Ovu sam dramu napisao prije četiri godine, i to je bila prva faza rada u kojoj je ovaj tekst nastao neovisno o bilo kakvoj pretpostavci izvedbe. Rekao bih da je to uvijek vrijeme nevinosti samog teksta, što je dobro, jer u tako ranim fazama zaista ne treba previše strogo ulaziti u bilo kakav proces analize”, objašnjava Zajec vlastiti doživljaj laboratorijskog rada na tekstu, prije negoli ode prvi put sa scene: “Ona je uslijedila u drugoj fazi, i tu sam jako sretan da je s druge strane stola bila Selma. Naime, radu smo zajednički prišli kao autorskom procesu, u kojem je Selma pažljivo propitivala svaki element teksta, a ja sam pritom pokušao ponuditi odgovore ili doći do novih.”
Zahtjevnost everestovske gradnje oblikuju i scenografkinja Mirna Ler, kostimografkinja Doris Kristić, skladatelji Alen i Nenad Sinkauz, koreografkinja Blaženka Kovač Carić. “Nadam se da će publici biti zanimljiv svijet koji smo izgradili. On liči na ovaj naš, ali ima svoj zakon gravitacije i pomaknut je taman toliko da vam stvara tinjajući nemir i ostavlja prostor da domaštavate svoje slike i stvarate svoje asocijacije”, otvara nade redateljica Spahić.