NENAD GLAVAN, U SVIJETU PREPOZNAT, A U HRVATSKOJ NEPOZNAT ‘Krenuo sam u šoping, a završio u Rimskoj operi’

Hrvatski teatar ima odličnog mladog redatelja, kojem sad samo treba otvoriti vrata. Nenad Glavan rođen je 1977. u Splitu, a studirao je u Rimu, na La Sapienzi, izvedbene umjetnosti, osobito u svjetlu novih tehnologija. Diplomirao je, uz pohvale, filmsku režiju, uz pohvale je magistrirao i digitalnu režiju, a primljen je 2011. na doktorski studij digitalnih izvedbenih tehnologija. Lani je na La Sapienzi već predavao, a i na Šangajskoj kazališnoj akademiji.

Glavan je, među ostalim, školovan operni redatelj. Asistirao je u Rimskoj operi na tri velike produkcije. Režirao je u koprodukciji splitskog HNK, madridske fundacije Artemus i tršćanskog Teatra Verdi “Otmicu Lukrecije” Benjamina Brittena. Režirati u Teatru Verdi nedostižno je za naše operne redatelje, među ostalim. Koliki je Glavanov potencijal, pokazuje i to što je s konceptom režije za Dvoržakovu operu “Rusalka” ušao u finale Europskog natjecanja mladih opernih redatelja 2007. u Wiesbadenu. Režirao je jednu multimedijsku koreodramu u riječkom HNK, jednu zagrebačko-beogradsku koprodukciju suvremene talijanske opere, nekoliko godina pomagao na raznim poslovima u splitskom HNK i to je - sve.

Digitalni umjetnik

Kao digitalni umjetnik, Glavan je u nas već postigao stanovit ugled i poziciju. Bio je čak potpredsjednik likovnjačkog cehovskog društva ULUPUH, njegove Sekcije za multimediju i intermediju, no u kazalištu metropole on je sve do danas - nitko. Zagrebačka publika, dakle, uopće za njega ne zna, još nije dobio priliku u Operi...

Ali je sad dobio priliku u teatru. Glavan je vjerojatno posljednja velika akvizicija Dubravke Vrgoč u ZKM-u, teatru koji je suproducirao, s Tvornicom kulture i umjetničkom organizacijom SKOP, predstavu “Troia’s Discount”. Posrijedi je dramski tekst talijanskih suvremenih dramatičara, glumaca i preformera Stefana Riccija i Giannija Fortea. Glavan ga je preveo i adaptirao, režirao i postavio u Tvornici kulture, kao prilično složenu i maštovitu scensku instalaciju. Velik prostor napučuje samo petero glumaca, među kojima troje početnika, a tekst je poetičan i drzak, na tragu mladog Passolinija, istodobno nježan i psovački, prost i liričan. Posrijedi je svojevrstan remake devete knjige Vergilijeve Eneide, gdje se Kreuza, igra je nadahnuto Marica Vidušić, Eurijal, Didona, Nis i Lavinija nađu usred depresije konzumerističke Italije, gdje se šljaka od jutra do mraka za sve manje para i za šoping subotom...

Talentiran pedagog

Izvaredna glazba, razvedena i raznolika, Massima Passantea i Gerarda Cinquerana ispunjava veliki volumen dvorane istančanom energijom. Scenski pokret je živ, asistencija Almire Osmanović, a gluma plakatna. Glavan je, očito, i talentiran pedagog jer je i mlade glumce, Matea Videka, Juru Radnića i Saru Stanić, doveo u jedno konstantno, namjerno povišeno “stanje”, gdje se oni, doduše, još muče sa scenskim govorom, ali ipak djeluju čvrsto i ne padaju u iskazu.

Nesuđeni novinar

Anita Matić Delić kao Didona dakako uvjerljivija je, sekundira Marici Vidušić, koja ogorčenu domaćicu igra upravo izvrsno. Kostimi Matije Čopa, postmoderno bajkoviti i obično moderni, daleko su iznad domaćeg standarda, a nenametljiva je i živa videoinstalacija Igora Lušića.

Mršav, mekog glasa, pristojan, Glavan zbilja nije osoba nametljiva i prodorna, kakva u polubalkanskom Zagrebu danas najbolje uspijeva...

“Želio sam biti novinar, reporter, izvještavati s bojišta, a zanimala me i filmska režija. Potkraj devedesetih u Splitu je vladao običaj da se u šoping ide u Anconu i ja sam pošao da kupim odijelo za maturu. Našao sam se s prijateljicama, Splićankama, koje su upravo bile unajmile jeftin stan na Piazza Navoni. U to doba Rim je još bio jeftin grad, život se čini opušten, a kulturna ponuda bila je velika i šarolika. Pala je ideja da pokušam upisati studij u Rimu. I uspio sam, čudom. Na La Sapienzi su bili otvorili visokoškolski studij. Naime, u Italiji kazališne akademije imaju status više škole, pa je takav studij bio novost. Na prijamnom, dakako, nisam znao dobro talijanski, naučio sam unaprijed napamet rečenice koje su mi prijateljice sastavile. Među ostalim, trebao sam iznijeti kakvu priču iz suvremene talijanske književnosti. Slučajno, ponio sam bio na brod za Anconu ‘Rimske priče’ Alberta Moravije. Pa sam tad stao pričati o toj jednoj, sjećam se da je posrijedi bila žena koja vara muža”, sjeća se Glavan.

Student u Italiji

Kao i obično u životu, važno je naći se na pravome mjestu u pravo vrijeme. Glavan svjedoči:

“Italija je do kraja devedesetih bila otvorena za strance. A život lak, osobito za studente. Kao student radio sam u biblioteci, na benzinskoj pumpi i mogao sam si priuštiti i dobar smještaj, i avionsku kartu, i kupiti odličan fotoaparat...“

I kao stranac, tad je bilo lakše doći u Italiju, objašnjava mladi umjetnik:

“Kad je posrijedi odnos prema strancima, čak bi se moglo reći da je vladala pozitivna diskriminacija. Talijani su prije svega bili fascinirani anglosaksonskom kulturom. Talijanska ljevica bila je pak zainteresirana za slavenski svijet, osobito za Sovjetski Savez i Jugoslaviju. Jugoslavija ih je zanimala među ostalim zbog samoupravnog socijalizma, za koji su smatrali da bi mogao biti uspješan put u socijalizam.“