Muškarci su uglavnom šutjeli, možda im je bilo neugodno

ZAGREB - Muški-ženski/ženske-muške, nova predstava Bacača Sjenki, odnosno redateljsko-dramaturškog dvojca Pejović-Bakal, nepretenciozan je pokušaj da se izbrišu granice između teatra i tzv. stvarnosti. Igra se na kosini gledališta velike dvorane Teatra &td, fotelje su razmontirane pa je od njih, i između njih, formiran zajednički prostor za gledatelje i pet glumica, tri sarajevske i dvije zagrebačke: Irmu Alimanović, Maju Izetbegović, Monu Muratović Zečević, Jelenu Mihljević i Petru Težak. One iznose priče iz vlastitog života, i tobože improviziraju razgovor, pa i svađe.

Je li sve namješteno?

Razvija se diskusija kojoj su se malobrojni, nepovjerljivi muški gledatelji nerado priključili. Možda su mislili da je sve “namješteno” i da se iz publike također javljaju glumci.

Predstava je, zapravo, zamišljena kao svojevrsna terapeutska seansa protiv samoće. Priče koje glumice iznose uvjerljivo, s malo “glume”, govore o strahu, od odbacivanja, od smrti, govore o samoći, o traumama iz djetinstva.

Muškarci su tu tek nelogična bića bez kojih nije moguće živjeti. Ovo je predstava i o ratu, izbjeglištvu, o balkanskom blatu i patrijarhatu. Osim Jelene Miholjević, koja karikira vlastitu “starost”, ostale su glumice za rata bile djeca i sve su ga proživjele s krupnim ožiljcima na duši.

Životni kukavičluk

Mona Muratović Zečević mislila je, primjerice, da su joj oba brata poginula. U muškaraca ih pak najviše frustrira, i čudi, nespremnost na razgovor i svjevrsni životni kukavičluk. Možda je muškarcima u publici bilo neugodno zbog toliko kritka na račun svog roda, pa su i zato uglavnom šutjeli.