PIŠE TOMISLAV ČADEŽ

Može li se glumački posao vrednovati ocjenama od 1 do 5?

Ispitna komisija moralno je dužna svakom studentu glume uz ocjenu priložiti dvije do tri kartice pisanog obrazloženja

Prije petnaest godina u Globusu sam iz šale, neuspjele, glumce u predstavi zagrebačke Gavelle “Kuća&vrt” Alana Ayckbourna, u režiji Nine Kleflin, ocijenio od jedan do pet. Neki se i danas ljute na mene za taj “dobar (3)”, a još više za “dovoljan (2)”. Nikad mi nije palo na pamet da “šalu” ponovim.

Pogledao sam proteklih tjedana dvije ispitne predstave iz glume studenata završnih godina na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti. Posrijedi su, dakle, javna izvođenja i te se produkcije ne razlikuju u bitnome od profesionalnih predstava. Budući da su đaci, nije primjereno da ovdje ocjenjujem glumce u njima, nego je to posao ispitne komisije.

Međutim, ta komisija, obično brojna, više od sedam članova, profesora, redatelja, glumaca, dovedena je u apsurdan položaj unaprijed: studente glume, naime, mora ocijeniti upravo ocjenama od 1 do 5. Znači, sve što će glumački aspirant napismeno doznati o svom radu jest, dakle, primjerice: “dobar (3)”. Komisija koja ga je ocijenila, raspravlja, dakako, o njegovoj glumi, usmeno, možda i sveobuhvatno, no niti slovo od te eventualne diskusije neće biti zapisano. Kao da je posrijedi ispit iz statistike ili kolokvij iz računarstva gdje u postotak znaš koliko je student riješio zadataka.

Posebnost, pa i kompleksnost glumačkog posla ne može se ignorirati na ovaj način i, dakako, većina sudionika u ovom birokratskom ponižavanju umjetnosti protivi se takvom brojčanom ocjenjivanju. Upravo zato što je takvo ocjenjivanje, premda propisano, ponižavajuće i nerazum­no, sama Akademija trebala bi mu se suprotstaviti na najjednostavniji, legalan način. Ukratko, ispitna komisija moralno je dužna svakom studentu glume uz ocjenu priložiti dvije do tri kartice pisanog obrazloženja.

Neke uloge su zahvalnije, neke teže, neke su malo atraktivne, nisu svi ljudi isti, nema svatko istu energiju, neki je put glumac žrtva krivih uputa, neki je put režija nedovršena, mnogi osciliraju. Cijeli njihov rad na ulozi i njezin kontekst unutar ispitne predstave trebao bi biti prezentiran prije svega njima na taj jedino dostojan a transparentan način. Za kazališnom glumom ne ostaje, u većini slučajeva, do pisani trag. I, zapravo, tko o glumi ne zna pisati, bolje da je i ne ocjenjuje.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 09:52