Znala sam da je Monika Herceg, pjesnikinja o kojoj se u nas najviše priča, negdje iz okolice Petrinje. Zato mi se činilo važno da kratki razgovor uoči premijere njezina prvog dramskog teksta "Gdje se kupuju nježnosti" u zagrebačkom HNK, koja je najavljena za 15. siječnja, počnem pitanjem - kako se osjeća? Odgovor me, priznajem, iznenadio jer nisam slutila da je bila - baš tamo. "Još mi se čini da nemam tlo pod nogama i zaboravila sam uopće na premijeru. Tijekom potresa bili smo kod moje mame u Peckom kraj Petrinje gdje je bio epicentar. Tako da smo svi u procesu oporavka. Dobro je, imamo glave na ramenima. Za ostalo će trebati vrijeme."
Zagrebački HNK raspisao je natječaj za dramski tekst na kojem je pobijedila drama Monike Herceg o tri generacije žena u ruralnoj sredini koja se teško oporavlja od posljedica rata. Predstavu režira Rene Medvešek, a glume Lana Barić, Daria Lorenci Flatz, Nina Violić, Jadranka Đokić i drugi.
"Pustila sam "Nježnosti" od sebe i imam puno povjerenje u tim koji radi predstavu. Pročitali smo, čini mi se, jedni druge, mislim da oni vjeruju u ljubav i nježnost koliko i ja, i to me najviše veseli", objašnjava Herceg i dodaje kako istodobno i jedva čeka, ali i strahuje od toga što će vidjeti svoje riječi otjelovljene na kazališnoj pozornici. "Znam da će biti sjajno, ali strah me da neću moći emotivno izdržati do kraja", kaže.
Tridesetogodišnja Monika Herceg dosad je objavila tri hvaljene zbirke pjesama: "Početne koordinate", "Lovostaj" i "Vrijeme prije jezika". Zanimalo me u čemu u ovim teškim vremenima nalazi utjehu. Možda i u poeziji? "U mom slučaju glava je i dalje zakočena, tekst je nešto čemu u ovom trenutku ne mogu prići. A utjeha? Mislim da meni pomaže pokušaj da pomognem koliko je moguće. Jer, tada vidim koliko su velika srca i koliko je ljubavi. Trudim se biti korisna i na raspolaganju koliko god mogu, a to mi čuva razum, kao i ta ljubav.