Balet zagrebačkog HNK 15. studenoga donio je premijere dvaju baleta Igora Stravinskog - to su "Žar ptica" i "Petruška" na koreografiju Maše Kolar i Edwarda Cluga, koji je svojedobno u Zagrebu predstavio i legendarno "Posvećenje proljeća" istog skladatelja. U jednom od baleta koji su nastali 1910. i 1911. godine, te su, u razdoblju uoči Prvog svjetskog rata označili prekretnicu i u glazbi i u plesnom pokretu, sudjeluje i Lada Rora, balerina koja je, uz brazilskog baletana Taiguaru Goularta, plesala solo par u završnom kolu na gostovanju "Ere s onoga svijeta" u Beogradu.
Ljubitelji nogometa, navijači Šibenika i Dinama, poglavito oni stariji, svakako će se sjetiti Krasnodara Rore (1945. - 2020.) koji je s "modrima" 1967. godine osvojio Kup velesajamskih gradova. Rora, iz čuvene Dinamove generacije u kojoj su bili Štef Lamza i Slaven Zambata, bio je i reprezentativac bivše države te je karijeru potom nastavio u inozemstvu, u Belgiji, Francuskoj i Njemačkoj. Krasnodar Rora izluđivao je protivnike driblinzima i sprintovima na travnjaku, te je bio uvjereni Šibenčanin iz Varoša, predjela grada koji je dao glazbenike poput Arsena, Miše i Vice Vukova, a upravo je njegova unuka jedna od članica Baleta središnje nacionalne kuće.
- Ovih dana sjećanja na mojeg djeda samo više naviru jer je 12. studenoga treća godišnjica njegove smrti. Obilježio je velik dio mog odrastanja i definitivno mogu reći da sam naslijedila njegov sportski gen i narav, potrebu za fizičkom aktivnosti te upornost da uspijem u onome što volim, a to je u mojem slučaju balet - govori balerina Lada Rora.
Djed je, ističe, "bio njezin navijač od prvih baletnih koraka i najbolje je razumio koliko je potrebno predanosti, strasti, žrtvovanja i napora da bi se ispunili unukini snovi".
- Ni ne brojim koliko mi je puta donosio bakine ručkove kad bih jurila iz osnovne u baletnu školu. Na van je pokušavao izgledati jako ozbiljno, ali je, zapravo, bio iznimno topao i srdačan, pogotovo kad su u pitanju bili njegovi unuci - sjeća se balerina koja od 15. studenoga nastupa u "Petruški" Igora Stravinskog, u kojoj ističe koncept koji, ustvari, govori o istoimenoj tradicionalnoj ruskoj lutki.
Nakon osnovne i srednje baletne škole mnogi dosadašnji baletni angažmani natjerali su je da pomakne vlastite granice i otkrije nove stvari i o samoj sebi, kojih prethodno, kako kaže, nije bila niti svjesna.
- Tu bih istaknula balet ‘Decadance‘ čuvenog izraelskog koreografa Ohada Naharina, koji je nama plesačima dopustio da pokažemo svoje ja, a da ne govorim o tome koliko je u tom projektu na testu bila naša fizička snaga. Taj angažman pokazao nam je da možemo podnijeti puno više nego što smo mislili, a pritom beskrajno uživati. Čak smo i s jednom točkom iz predstave gostovali na gala predstavi Roberta Bollea u Milanu, što je bilo nezaboravno iskustvo.
Uz ‘Decadance‘, istaknula bih i balet ‘Peer Gynt‘, u kojem sam - a imala sam tada 22 godine - morala iz sebe ‘iskopati‘ ulogu stare i tužne majke koja beskrajno voli svojeg sina. To je bilo jako zanimljivo, a i pomalo zahtjevno, te sam zahvalna na pruženoj prilici - govori nam naša sugovornica o nekima od svojih dosadašnjih baletnih angažmana.
S osam godina upisala je baletnu školu, a ključnu je ulogu u odabiru baletnog poziva odigrala je njezina baka.
- Baka me kao malu uvijek vodila gledati balete. Kada sam imala osam godina, nagovorila je moju mamu da me upiše u baletnu školu. Jednostavno, to je bilo to... To je bio moj put i još jest - kaže.
Još kao gimnazijalka potpisala je prvi ugovor s HNK te je srednju školu završila dopisno.
- Ne mogu reći da je bilo jednostavno, trebalo je i energije i discipline da se obveze usklade. Istodobno, bila sam silno sretna što je moj trud urodio plodom i što mogu plesati na daskama Hrvatskog narodnog kazališta i dijeliti pozornicu s uzorima iz djetinjstva. Iako je moj dida bio odličan primjer discipline, moram reći da je, na mojem baletnom, pa i na životnom putu ipak u nekom trenutku, barem kad je riječ o učenju o disciplini, pobijedila baka. Naime, njezino je životno stajalište da ništa nije nerješivo, da ne postoji ‘ne mogu‘. Dandanas mi ne da da odustanem i velika mi je potpora, kao i čitava obitelj - ističe Lada Rora.
Paralelno s angažmanom u HNK na Veleučilištu Bernays studira diplomski studij komunikacije te vodstva i menadžmenta.
- Mi kao plesači koristimo tijelo kao svoj alat, a ono, naravno, ima svoja ograničenja, koja utječu na to koliko dugo možemo aktivno plesati. U mojem slučaju, to je jedan od razloga zbog kojih sam odlučila studirati. Drugi je razlog činjenica da me uistinu jako zanima područje komunikacije i vodstva i iskreno me uzbuđuje mogućnost da krenem u tom smjeru te vidim koja mi se vrata mogu otvoriti. Tko zna, možda ću nekako moći povezati svoju prvu ljubav, balet, s nekim novim strastima - razmišlja Lada Rora.
Kao svaki baletni umjetnik, ima i svoje uzore.
- Mnogo ih je, ali bih možda izabrala Nicolettu Manni jer sam je imala priliku gledati i uživo, kada je gostovala kao Bijeli i Crni labud u našem ‘Labuđem jezeru‘. Očarala me svojom energijom na pozornici, ali i privatno. Od hrvatskih balerina, istaknula bih prvakinju Ivu Vitić Gameiro. Prvi sam je put vidjela u dvorani kad sam u predstavi ‘Orašar‘ bila u ulozi mišića dok sam još pohađala baletnu školu. Jako mi se svidjela i tijekom odrastanja bila mi je uzor i pratila sam njezin napredak i rast, a sada mi je i kolegica, što je uistinu lijepo - govori o kolegici s kojom je povezuje i podrijetlo. Naime, djed Ive Vitić čuveni je arhitekt Ivan Vitić, rođen u Šibeniku, projektant današnje šibenske knjižnice, Kockice i nebodera na uglu Laginjine i Vojnovićeve.
Djevojčicama koje žele plesati balet, koji je odavno u Hrvatskoj više "uvozna", a manje domaća profesija, Lada Rora poručuje da ne odustanu od snova, odnosno da se silan trud uz šipku za balet i u baletnim špicama, toliko bolnim za stopala, uistinu isplati.
- Neka budu ustrajne, strpljive i ne gube nadu. Toliko je prekrasno i ispunjavajuće kada svojim pokretom kod ljudi možete pobuditi emocije. A taj osjećaj, da si s pozornice nekog taknuo u srce, neopisiv je - ističe.
Od bake je "užicala" djedov gornji dio nogometne trenirke koji redovito nosi dok se zagrijava u baletnoj dvorani.
- Na taj način djed je uvijek uz mene prije nego što izađem na pozornicu. Osjećam njegov zagrljaj i toplinu - kaže Lada Rora, čiji se roditelji bave odnosima s javnošću, a otac je svojedobno bio i novinar.
- Ja sam upisala komunikacije na Veleučilištu Bernays, a brat je također krenuo u te vode. Očito je nešto i u genima, jer je i dida nogometnu karijeru na kraju obogatio sportskim novinarstvom - zaključuje Lada Rora.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....