Počela se rijediti generacija rođena šezdesetih godina prošloga stoljeća. Još do jučer bili smo mladi. Da ne napišem ambiciozni, a danas se eto sve češće viđamo na sprovodima. Kao da je Zagreb postao prevelik za druženje, a premali za rastanke. Umro je Lukas Nola, talentiran umjetnik, redatelj, scenograf, pisac, suprug, otac, prijatelj. Mnogo se o njemu iz javnoga života zna, a najmanje da je zarana i na žalost pobjegao iz kazališta.
Prvi je među našim suvremenim filmskim redateljima posegnuo za kazališnim daskama, i to na nagovor pokojne Mani Gotovac, i režirao za rata u Teatru &TD, godine 1993., predstavu "Noćni let za Hrvatsku". Igrala je Barbara Nola, ja mislim i Jelena Miholjević, bijaše tu negdje Nina Violić, a predstava je izazvala malo pozornosti izvan &TD-ovih kuloara, koliko god se nama činila i slobodna, i drska i provokativna. Lukas Nola nije bio samo društven i zanimljiv, nego zbilja i talentiran kazališni čovjek.
Lako je i brzo pisao za teatar, ali na koncu se nije uspio kazalištem i trajnije zaraziti. Radio je neke predstave i poslije, sporadično, sve do sredine prošloga desetljeća. Znam da je pisao dramske tekstove, ne znam koliko ih je i je li koji završio, a ako jest, krajnje je vrijeme da ga ugledamo na pozornici.
Ostaje u mislima dragocjena njegova ironija i lucidnost kojom je komentirao predstave, režiju i glumu, kostime i scenu, glasove i glasine, što se kaže, ljude i običaje. Otišao je čovjek koji se nikad nije štedio i nema potrebe nad njegovom sudbinom pretjerano zdvajati.
Kad je posrijedi film, naglasio bih rado sljedeće: taj je radije potrošio zadnju kunu na scenografiju, nego da kod kuće ima pošten namještaj. Znači, barem što se naše sredine tiče, redatelj starog kova svakako nije bio. Laka ti bila hrvatska zemlja, koju si toliko volio, dragi Lukas.