U stražnjem dijelu za zagrebačke prilike goleme dvorane kina Studentskog centra proba je "Žene popularnog pokojnika". Ispred posljednjih redova kina postavljena je scenografija tri zagrebačka stana, kao tri manje scene, a ispred jednoga od njih smješten je bend. Redatelj Filip Šovagović sjedi u gledalištu, ne ispušta gitaru iz ruke, ponekad odsvira koji ton dok koordinira i kontrolira prve scene predstave.
"Trebate ulaziti u scene još dok ovi ispred vas završavaju prethodne scene, kao neki šlagvort, nećemo imati klasičnih promjena jer inače ćemo trajati 68 čuki...", vikne nakon što Bernard Tomić i Damir Klemenić završavaju scenu. Ako i vikne, Šovagović će to blago, upute glumcima daje kao da se ispričava.
Tomić je u svećeničkom habitu, s kolarom oko vrata, na ekranu kina, koje u ovom slučaju služi kao kazalište, u nekom se trenutku pojavljuje veliki bijeli križ. Sakralna ikonografija za narkomana koji je dvadesetak godina proveo u sjemeništu.
Šovagović je i autor teksta, a pojavljuje se i na sceni svirajući. Napisao je dramu o obitelji Klimoje, njihovim životima između tri rata prošlog stoljeća.
Dok Tomić u crnom habitu odlazi sa scene a u ruci mu se ljulja prazna vreća za lemozinu, Ivana Roščić, majka tog narkomana, počinje svoj monolog - kaže, osjeća bol koja nije njezina.
Priča o obitelji Klimoje kreće 1930-ih, a završava u recentnim vremenima. Prati dvije generacije Klimoja. Otac Ivica slavni je kompozitor eksperimentalne glazbe, obogatio se hitom koji je zapravo napisala njegova supruga, Nada. Nada, osim što je nepoznata autorica poznatog djela, ima i usud da je supruga narkomana i majka narkomana.
Autor Šovagović o svojoj novoj drami razmišlja ovako: "Jako mi je teško objasniti o čemu govori. Bavio sam se pitanjima na relaciji ideja-realizacija. Nezaobilazan je faktor i motivacija. Odakle inspiracija i koliko je ona bitna? Dolazi li od autora ili autorice ili ide nekim drugim kanalima? Koliko je presudan taj faktor zvan inspiracija? Koliko su bitne muze, koliko je u tvom privatnom životu bitan sklad, odnosno u kojoj mjeri možeš kontrolirati kaos koji je oko tebe i i koliko ti on vrijedi ili ne vrijedi u realizaciji, koristiš li ga ili se praviš da je sve u redu? Gdje su granice sukreacije? Ako je neka pjesma posvećena tvojoj najvećoj ljubavi, čija je onda to pjesma? Tvoja ili njena?
U principu, pitam se može li umjetnik stvarati doista sam ili tu mora biti još netko. Da budem jasniji, mnogo dugujem Nini Violić, ona je s nevjerojatnim zanimanjem pratila sve što se događa s dramom i ja sam u svakom trenutku imao to treće i četvrto oko koje vidi ono što ja ne vidim. Ne znam kako ću se izvući iz tih dugova."
Što pripovijedaju Klimoje i ljudi oko njih?
"Pokušavao sam da svatko tko čita dramu ili gleda predstavu čuje nešto drugo ili shvati nešto treće, ili vidi nešto što nitko drugi ne vidi, ovisi kamo ga asocijacije odvedu. Ne znam zaista o čemu likovi govore. Pogotovo ne u tri replike. To su one fantastične tri rečenice koje izgovorite na sastanku s nekim glavešinom iz Hollywooda kada ga vrbujete za projekt. Nema nikakve šanse, dakle, da taj glavešina uđe u ovaj projekt, to mi je jasno bilo već jučer. Nekoliko sam puta izmišljao kratke sadržaje za već napisane tekstove. Meni je kratki sadržaj ove drame posljednja asocijacija na temu ove drame, ja onda svakako ne mogu biti prodajni agent", zaključuje Šovagović.
Netom prije početka probe Hrvojka Begović sjedi u gledalištu SC-a, u ruci drži snop papira, tekst u kojem su njezine replike podcrtane blještećim zelenim flomasterom, tiho ponavlja rečenice koje će uskoro izgovoriti na sceni. Ona je Ida, Milanova partnerica. Kaže da igra "ranjenu srnu".
"Idu vidim kao ženu koja je zaglavila poput malenog hrčka koji se vrti u krugu, troši puno energije, a cijelo vrijeme ostaje na istom mjestu. Ona se bori, ali ne uspijeva. To se često ljudima događa, je li onda ta borba posve u krivo ili ne znaš drugačije...?
Ima nešto u toj fiksaciji da se silno trudiš pomoći nekome tko sam sebi ne želi pomoći", govori za partnericu narkomana.
Može li se voditi tuđa bitka? "Apsolutno ne. Plemenita je briga za druge, ali ta briga za druge ne smije pobijediti brigu za samoga sebe. Možeš pomoći samo onima koji i sebi zaista žele pomoći. Potpuno je krivo misliti da možemo živjeti tuđe živote i rješavati tuđe probleme", rezonira Begović.
Čekajući sljedeću scenu, Ivana Roščić srkne čaj. "Nada se pokušava izboriti, ne doživljava svoju sudbinu tragično, ona nije neki tragičan lik, zapravo jest, ali ona sebe tako ne vidi. Zapravo je munjena, kao i svi likovi koje Filip piše", kazuje o Nadi Klimoje. "Oni su bogata narkomanska obitelj kojoj je droga uvijek dostupna jer imaju para. Boli je što joj je sin izmakao, a i sama se s njim nije znala nositi na neki način, misli da ga je ubila", dodaje.
Jesu li Nada i Ida, živeći uz svoje narkomane, gubitnice?
"Ne znam što da vam kažem. Vidim i znam mnogo jakih žena koje su godinama postajale sve snažnije i snažnije. I događa se ta valjda posljednja revolucija u kojoj će žene konačno biti ravnopravne. U mojoj sredini, u nekom mom okruženju od djetinjstva nadalje vidio sam u obitelji snažne žene, moja je baka kontrolirala apsolutno sve i nisam joj se pokušavao suprotstavljati. Hoću reći, negdje je ta revolucija već završila, a negdje će tek početi. Gubiš da bi dobio. Ili obrnuto. Nije bitno. Odrastao sam u obitelji u kojoj su žene doista bile snažne", sad već manje o svojim likovima, a više o svojoj obitelji govori Filip Šovagović.
Kaže da je o fragmentima ove drame razmišljao dugo, možda i desetljećima. Kako je tekao taj proces, koliko dugo je pisao? "Ne nosim ja svoje drame sa sobom po cijele dane. Nemam sistem. Moj je ured mobilan. Danas je tu, sutra negdje drugdje. Radiš zapravo da se spasiš beznađa, trivijalnosti, dnevne politike, sporta ili besciljnog lutanja po kvartu. Nisi nikakav faktor, nemaš nikakvu moć i guraš taj svoj kamen uzbrdo i on se svako malo skotrlja natrag na tebe (smijeh). Što sam ja ono htio? To je taj kamen. Što sam to htio reći? Vjerojatno ništa. Velik je taj raspon između htijenja i mogućnosti i tu se gubiš svakodnevno. Umjesto da si objasniš - pa sve je već rečeno tisuću puta, a rečeno je suptilnije nego što ćeš ti ikada moći. U tim dilemama onda već zaboraviš da imaš nedovršene tekstove. Ali odnekud se pojave", kaže pa dodaje: "Skužio sam da je tu jedan mali ritual užasno bitan. Ako si šest puta kažeš i jednom negdje zapišeš temu ili naslov djela, onda znaš da ćeš stići do kraja. Ovo sve ispod otpada. Tako da imam dosta tih fajlova, zovu se nedovršeni i propali radovi 1, 2, i 3. I oni su prošli tu selekciju. I na njima se radi. Tu imam još dosta posla i pitanje je hoću li ikad sve to pozavršavati."
Kako inače piše, kako izgleda proces stvaranja teksta?
"Kako kada. Nekada krene, nekada ne ide uopće. Ne znam doista kako su to radili prije izuma pisaćeg stroja ili kompjutora. Mnogo ispravljam, vraćam se tisuću puta na jednu repliku, brišem, počinjem ispočetka. Odlutam na net, tu se izgubim, kažem si - ajde sad malo pola sata neta, ali onda zaglavim satima. Zaboravim što sam htio reći. Nekad osjećam sram kada čujem te svoje tekstove, recimo na radiju. Ali, to mi je u principu glavna motivacija, kažem si - pa valjda mogu bolje. I tako to u krug. Neki dan sam dobio dramu "Tesla Anonimus" u francuskom prijevodu, sva sreća da ne znam francuski, bilo je lijepo držati svoju knjigu u ruci, a ne razumjeti ni riječi."
"Žena popularnog pokojnika" povratak je Šovagovića u ITD, kazalište u kojem je, uz HNK Split i Gavellu, u svojoj karijeri bio ponajviše angažiran. U Gavelli su, primjerice, dosad postavili pet njegovih tekstova.
U ITD se vraća u trostrukoj ulozi - osim teksta i režije, on je i na sceni, s gitarom.
"Sviramo tijekom čitave predstave. Prolazimo kroz glazbu dvadesetog stoljeća. Predstava se događa između tri rata. Tu su Šimun Matešić, Fadil Abdulov i Fran Krsto Šercar, ja sam onaj koji u tom kvartetu kasni. Ali učim. Sporo, ali ide. Oduvijek sam svirao po bendovima, ne znam kako je to ispalo, ali mi smo se kao klinci zarazili prvo glazbom, a potom svim ostalim. I to baš ovdje u SC-u. Tu su svirali svi, fakat svi. I tu smo se znali prošvercati i upasti na koncerte. Toliko smo bili mali da smo mogli proći kroz ključanicu."
Prve probe počeli su u rujnu. Premijera je u utorak, 7. prosinca. Rade već tri mjeseca, s ponekim prekidom zbog samoizolacija i pandemije.
U glumačkoj su postavi Ivana Roščić, Nina Violić, Hrvojka Begović, Bernard Tomić, Damir Klemenić i Pavle Vrkljan. Koliko su glumci sudjelovali u oblikovanju konačnog teksta?
"Baš razmišljam o tome je li moguće u ovom finišu reći: "Molim vas, samorežirajte se". Okej, rekli smo što smo rekli, a sad što bude. Ako se sklopi, sklopilo se. Bilo je super, jako smo puno razgovarali i ono što su kolege donijeli u ovu predstavu je neprocjenjivo. Zovemo ih Galaktikosi. Osjećam veliku zahvalnost prema Bernardu Tomiću, Damiru Klemeniću, Ivani Roščić, Hrvojki Begović, Pavlu Vrkljanu i Nini Violić. Imamo punktove gdje su predviđene improvizacije."
U cijelom ovom projektu ponajviše ga, kaže, "veseli ekipa. Klif, Barbara Bourek, Nataša Kanceljak, Petra Mrduljaš, Iva Lea, Jelena, Igor, Tenšek, Ana, cijela ekipa &TD-a je super i tu se stvarno osjećam kao doma. Dođite na kavu, ambijent je predobar. Posljednji dio predstave pokušat ćemo odigrati u Francuskom paviljonu, taj mi je prostor oduvijek zanimljiv, a pogotovo sad kad je obnovljen. Mi smo u vrijeme Mani Gotovac odigrali u paviljonu nekoliko predstava, taj prostor donosi mnogo u scenskom smislu."
Prvi dio predstave igraju u kinu SC-a, drugi u velikoj dvorani &TD-a, a treći u Francuskom paviljonu.
Kakva je situacija s porušenom, izmještenom Gavellom? Rade u više koprodukcija, i sam Šovagović trenutačno sudjeluje u jednoj koju rade glumci iz čak pet hrvatskih gradova.
"Zgrada kazališta u permanentnoj je obnovi ili adaptaciji, a tu je sad i pitanje sanacije. Jedan dio zgrade je oštećen u potresu, a prednji dio je u adaptaciji koja traje valjda sto godina, kao što znate Gavella je prije bila kino. Prema projektu koji je savršen, Gavella će imati tri pozornice i bit će sigurno jedan od najzanimljivijih prostora u gradu. Sve to usporava pandemija, novi-stari rokovi, globalni tilt transporta, poskupljenja i prazna gradska blagajna. Ali, mi ne sumnjamo da ćemo ući u zgradu tijekom iduće godine, a to je brzo, vidjet ćete što se napravilo. Igramo u nekoliko prostora u gradu i izvan grada, a momentalno se radi na dvije predstave: "Djetinjstvo u Agramu" u režiji Senke Bulić i koprodukciji s Festivalom Miroslava Krleže, a tu je još i "Tena" Josipa Kozarca u režiji Dražena Ferenčine. Potonja predstava nastaje u koprodukciji Gavelle, Kazališta "Joza Ivakić" iz Vinkovaca, teatra Ludens iz Koprivnice, kazališta iz Požege i kazališta iz Bjelovara. Nadamo se povoljnoj epidemiološkoj situaciji i uspješnim premijerama. Nek' nam je sretno."