U Zagrebu traje, do 7. srpnja, četvrti Festival “Miroslav Krleža”, čija su okosnica kazališne predstave. Pogledao dosad dvije.
Prvo, na otvaranju u četvrtak, “Legendu”, prvu Krležinu objavljenu dramu (i tekst uopće) iz 1914., u režiji ili, kako je potpisano u programskoj knjižici, scenskom čitanju doajena Georgija Para. Užasno iskustvo. Troje glumaca igra u sumrak na obronku podno vile u kojoj su Krležini obitavali svoje posljednje decenije, na nekakvom starom betonskom fundušu za poništenu gradnju. Tu je pobodeno tucet starih križeva, dodano šest-sedam reflektora (među brezama i smrekama). Čuje se pokatkad i graktanje, snimljeno, a većinu ostalih elemenata akustične slike predstave daju turiranje motora dolje na cesti, smijeh iz restorana dolje, a otpozadi, iz ljetnoga kina, moćno odjekuje glazbena kulisa nekoga holivudskog hita…
Ironiziranje Isusa
Jest da je Krleža dosta muljao s ovim svojim prvijencem. Do otprilike godine 1933. toliko ga je već preuredio da je postao, onako, antiklerikalni štiklec. U mladenačkoj verziji, u miru Austro-Ugarskog Carstva, svijet drame izgleda ovako: Isus je idealist, a sljedbenici, ljudi, oni su kvarni. Katolička ideja dobrote iskvarena je kvarnim tumačenjem vjere, njezinim svećenicima. Gotovo dvadeset godina kasnije ni Isus eto više nije svetac, i njega se ironizira. E sad nije mi jasno što je točno čitao Paro, ali je izbacio svaku farbu, aromu, okus iz zbivanja. Mladi glumci muče se, katkad ih ne čuješ, a igraju Andrej Dojkić, nekoga tko bi trebao valjda biti Isus, a zapravo je deklamator, tu je i mladi Matko Knešaurek koji nije Sjena, a nije ni Lazar, ništa ne zna što se treba ovdje činiti, bez uputa je i iskustva.
Ljubavni trokut
Zašto pak dosad nismo u teatru gledali Nancy Abdel Sakhi, tajne su našega umreženog “tržišta”. Ona igra Mariju, i jedina shvaća da bi ovdje ipak trebalo (kao u svakoj ranoj Krležinoj jednočinki) potražiti erotski element. Uvijek je u Krleže posrijedi neki ljubavni trokut (četverokut). Abdel Sakhi je mulatkinja, visoka, lijepe dikcije, talentirana i bizarno ju je bilo promatrati kako se muči pod jednom bukvom, s neobjašnjenim tekstom pred sobom.
Dinamika ljubavnog trokuta motor je dakako i Krležine rane jednočinke “Adam i Eva”, koju sam u subotu pogledao u Teatru &td. Režiju potpisuje posve mlada Natalija Manojlović. Koliko Parino scensko čitanje ne predstavlja ništa, ovo predstavlja mnogo. Prije svega, posrijedi je bolji, zreliji tekst, objavljen 1922. Ovdje ljubavni trokut čine Čovjek i Žena, koji su pred nama, a odsutna je eto Čovjekova supruga, od koje se ne kani rastati…
Ona se na koncu baci s petog kata, on potom pod vlak, pa teče makabrični ples gdje se opet susreću dvoje samoubojica u pratnji jednog gospodina koji stalno mijenja identitet… Mlada redateljica je drastično skratila izgovoreni tekst, ali je neuroze u njemu načinjene prikazala koreografijom, igrom scenografije, svjetla. Duhoviti elementi: Žena se gleda u “prozor”, prazan kvadrat orubljen crnim stranicama. Potom se u okviru pojavi dvojnica, “prozor” postaje “ogledalo”. Potom se dvojnica učetverostručuje. A okvir s otvorom odlazi u horizontalu.
Previše klinaca
Učetverostručuju se stolci. Istodobno ide i onaj grezi ljubavni dijalog, mučan i besmislen a neizbježan. Ženu glumi mlada Anđela Ramljak, jako uživljena, jako uvjerljivo. Dado Ćosić kao Čovjek, već pomalo iskusan mlad glumac, suzdržaniji je, previše je hladan. No, s druge strane igra čvrsto i logično. Onoga “đavola” što mijenja obličje lijepo, energično, tek kaktad spreviše stripovski, igra još jedan talentiran a neiskusan glumac: Adrian Pezdirc. U predstavi još dakle igraju “dvojnice”, četiri mlade glumice: Petra Cheifi, Nina Sakić, Ivana Pavlović, Karolina Šuša.
Previše je to klinaca u jednoj predstavi za naše produkcijske standarde. Nezavisna scena nema novca i ova će predstava zato, vjerojatno, sad utihnuti zauvijek. Šteta. Tako je ugasla i nezavisna izvedba skupine KUFER u režiji Franke Perković koju pamtim i danas.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....