MILAN TRENC Moja dječja predstava sa skrivenom porukom za odrasle

Milan Trenc (r. 1962. u Zagrebu), proslavljeni naš ilustrator (od dvotjednika Start do New York Timesa), crtač stripova, filmski redatelj, novelist, potpisuje svoju prvu kazališnu režiju: “Emil i detektivi”. Dječji klasik, prvi iz pera Ericha Kästnera (1899. - 1974.), u Njemačkoj objavljen 1928., i danas je obavezna lektira naših jedanaestogodišnjaka, u jednako klasičnom prijevodu Kästnerova vršnjaka i prijatelja, karlovačkog pjesnika Gustava Krkleca (1899 - 1977). U Zagrebačkom kazalištu mladih premijerno će biti prikazan ovu subotu. Kästnerova djela Hitler je dao spaliti još 1933., što nepogrešivo govori u prilog njihovu humanizmu…

- Odlučio sam prihvatiti poziv donedavne ravnateljice Dubravke Vrgoč i pokušat ću eto napraviti predstavu koja jest za djecu, ali koja je i obiteljska. Glume djeca, kao i odrasli, i sa svakim sam radio s puno digniteta. Nastojao sam postići realizam glume, emocija, unutarnje drame u duši djeteta.

Poruka predstave

Trenc je poznat po upornom radu. Za ovu je predstavu napravio audiciju i među stotinjak djece odabrao one za koje misli da će najbolje odgovarati predstavi.

- Sudjeluje tucet djece, u ulogama koje nisu, kad je roman posrijedi, posve definirane. Tako nam je bilo omogućeno da upotrijebimo maštu i intuiciju. Zapravo smo birajući djecu, birali i karaktere. Kad su akteri posrijedi, jedina radikalna promjena jest to što ulogu Profesora igra djevojčica. Na taj smo način možda ublažili činjenicu da je uglavnom posrijedi “muški” roman.

Milan Trenc ne bježi od toga da dječje predstave, ili, u ovome slučaju, obiteljska predstava, moraju na neki način biti prosvijećene.

Iz predstave 'Emil i detektivi'

- Predstava dakle mora nešto poručiti. Najradije bih citirao slavnog redatelja Johna Forda: “Ja radim filmove, a poruke šaljem poštom”. Kako bilo, mislim kako je u predstavi riječ o tome da odrasli redovito zaboravljaju kako je biti dijete. I kad nemaju loše namjere, ne prihvaćaju djecu kao ravnopravne partnere. U vrijeme kad je objavljen, roman je bio revolucionaran utoliko što je rekao da djeca mogu sama; da mogu riješiti sve probleme čak i ako im je neprijatelj odrastao. Ta dječja energija pomoći će mladim glumcima da svladaju kompleksnu situaciju.

O New Yorku

Milan Trenc potpisuje dakle režiju, adaptaciju teksta i scenografiju. Nije se bavio vizualnim identitetom predstave u svakom detalju. Kaže da mu je gušt promatrati cijeli postupak sa strane. Jedino je načinio male crteže kao svojevrsne dizajnerske predloške. Kostime potpisuje Doris Kristić, glazbu Davor Rocco, a scenski pokret Blaženka Kovač Carić. Na scenu će izići dvadesetak glumaca, malih i velikih. Iz ansambla ZKM-a glume Nataša Dorčić, Dora Polić Vitez, Katarina Bistrović Darvaš, Zoran Čubrilo, Jasmin Telalović, Damir Šaban i Filip Nola. Glavne dječje uloge naizmjence igraju mladi glumci. Emila Tischbeina Andrija Žunac ili Matija Tin Klarin, a Gustava Borna Sertić ili Matko Mihaljević.

Otkako se vratio iz New Yorka, gdje se uputio 1991., Trenc predaje na Likovnoj akademiji i ne nedostaje mu buka velikoga svijeta.

- New York je neobično, da tako kažem, mjesto. Ljudi naiđu sa svih strana svijeta, prepoznaju se, rade skupa, pa se raziđu. Tako se moje društvo i našlo pa razbježalo. Neki su otišli u druge dijelove SAD-a, neku u Afriku, neki u Aziju. Kako bilo, New York zimi nije baš najugodnije mjesto, jako je hladno. A i ljeti je jako vruće. Najljepši je u proljeće, kad procvatu voćke.

Osim po naslovnicama najvažnijih američkih novina, Milan Trenc poznat je u globalnom selu kao autor slikovnice “Noć u muzeju” iz 1993., po kojoj je snimljen 2006. istoimeni holivudski animirani spektakl, 2007. najgledaniji u SAD-u. Nedavno je u naša kina stigao i nastavak, snimljen 2014. Sad pak Trenc priprema projekt koji neće baš intrigirati klince diljem planeta.

Ribari prije 500 godina

- Napravio sam filmsku adaptaciju Hektorovićeva renesansnog spjeva “Ribanje i ribarsko pregovaranje”. Projekt sam već predao HAVC-u. Moram ga snimiti, na ovaj ili onaj način. Svako ljeto sam na Hvaru, otišao sam jednom do Hektorovićeva ljetnikovca i slika mi se otvorila. Potom sam se bacio na posao. Pročitao sam ne samo njegova djela nego i sve što sam uspio naći o Petru Hektoroviću. Proučavao sam arhivsku građu u Dubrovniku, pročitao sam sve knjige iz njegove ostavštine, literaturu iz života ribara. Pokušat ću, zapravo, posve vjerno rekonstruirati život ribara otprije 500 godina, njihove alate, odjeću, opremu. Kako se za ta tri dana događa samo plovidba, ribanje, ubacio sam jedan snoviti dio, koji se temelji na privatnim pismima što ih je Hektorović bio slao jednom venecijanskom liječniku…