Splitsko ljeto produciralo je u režiji Dražena Ferenčine "Gloriju" Ranka Marinkovića, predstavu dobro zamišljenu, pa i režiranu, ali glumački nije izdržala. Dramaturginja je Petra Mrduljaš, koja je dakle tekst skratila te istakla njegovu melodramatičnost i intertekstualnost. Takva je i režija, karakteri se formiraju na tragu likova iz commedije dell'arte, a u prvom planu jest zapravo ljubavna igra. Da je posrijedi mirakul, točnije antimirakul, sugeriraju trojica srednjevjekovnih komedijaša-zombija koji nekoliko puta upadaju na scenu i komentiraju radnju.
Sve te ideje nisu nove i nisu prvi put isprobane. Rasprava pak je li Glorija nekakav komunistički pamflet protiv Katoličke crkve vjerujem da je zauvijek utihla. Ako ni zbog čega drugoga, onda zato jer bi se tim ključem moglo kazati da je i pamflet protiv cirkusa. Prema tome, ideja da svaki sistem mrvi čovjeka kao misleće i osjećajuće biće jest u temelju drame, jedino što eto ta ideja nije dnevnopolitička a ni žurnalistički jednostavna.
Živo djelo
Režija je odlična utoliko što se, formulirajmo tako, Marinkovićev glas jasno čuje, logika njegove rečenice i plet njegove radnje osjećamo kao klasičan. Djelo je dakle živo, njegovo tkanje inteligentno i sve to čujemo i osjećamo, ali na koncu, kao gledatelji, ostajemo uskraćeni za emocije protagonista. Naime, između protagonistice, Glorije, i protagonista, Don Jere ne javlja se niti raste ili opada ljubavni zov. Gloriju igra mlada Katarina Romac, posve skutrena u sigurnoj zoni korektnog izgovaranja teksta u pravo vrijeme, rezervirana prema svakom ludizmu i spontanosti. Sve ćešće naše mlade glumice i glumci nastupaju tako malograđanski suspregnuto, kao da je posrijedi kakva loša moda.
Miro Jurišić kao Don Jere pak je od početka odviše nervozan te se u odnosu na Gloriju ne miče s te početne pozicije zanesenog nervčika koji postupno raste pred nama kao neosviješten psihopat, a ne kao ranjivo ljudsko biće. Znači, živčani Don Jere maltretira hladnu i pasivnu Gloriju i to postaje do konca naporno. Katarina Romac zapravo najbolje igra kip, tad je najzanimljivija, pri čemu nisam ciničan, čak niti ironičan.
Ometanje sa svadbe
Predstava traje, sa stankom, kakvih dva i po sata, a u prvome, duljem dijelu, radnja se lijepo razvija, a s njom i osjećaji publike, zahvaljujući nadahnutoj igri trojice glumaca s mnogo utakmica u nogama. Prije svih, oduševio me Filip Radoš kao Biskup. Nebično ga je vidjeti bez brkova, a dao je u svega nekoliko replika cijelu skalu osjećaja, bogat unutarnji život lika, opreznog starca na poziciji moći, no koji je u duši dijete što se veseli novim igračkama. Gledao sam posljednju izvedbu na Sustipanu, koju je ubrzo nakon početka stala ometati primitivna glazba s obližnje svadbe, a dvaput smo slušali i pratili vatromet iznad glava te su glumci dakle bili izloženi dodatnom izazovu.
Čim je nevolja započela, mladi su se glumci gotovo zaledili, a zbivanje je u korist predstavljanja hrabro i vješto okrenuo Nenad Srdelić kao pustopašni Don Florijo. Povisio je glas i pojačao geste, ali kao da je to prirodan učinak njegova lika, epikurejski gladnog i dobrodušnog. Trpimir Jurkić također je držao tempo, a i prezentirao unutarnji život lika, kao dakle jednu odgođenu sliku, koja se postupno zaokružuje u lik mudrog oportunista (koji će na koncu jedini i profitirati u radnji). Vicko Bilandžić dobro je započeo kao Rikardo Kozlović, no čini se da je ipak premlad da bi Gloriji igrao oca te se između njihova dva lika također nije razvila emocija.
Problematična skela
Kostimi Marite Ćopo konvencionalni su za likove svećenika, Kozlovića je mogla odjenuti tako da ipak izgleda starije, a ne mlađe, a nisam sretan niti kostimom za Gloriju - Gospu, koja mi više sliči na nekakvu slavensku Snjeguljicu. Nije mi posve jasna ni scenografska zamisao Dinke Jeričević. Jest da didaskalije nude skelu i da skela s otvorima podsjeća na srednjovjekovne mansije, no publika ima dojam da se zgrada pred njom obnavlja pa su zato tu skele.
Majku, koja kleči i moli pred Glorijom-Gospom, igra Tajna Jovanović, kao ulogu gotovo bez riječi, a onu trojicu klaunova, koji izvedu i dvije-tri dojmljive figure, igraju Alen Čelić, Maro Drobnić i Luka Čerjan. Alen Čelić nije jedino izvođač, negoli i kreator scenskog pokreta, a glazbu, zapravo jednu temu, dojmljivu, skladao je Igor Karlić.
Svjetlo je rad Srđana Barbarića, a koje nastoji popuniti nedostatke trome scene. Ukratko, predstava koja je zamišljena dobro, ali se postupno razvodnjava. Ipak, vjerujem da će poživjeti do sljedećega ljeta, ako ništa onda zbog idealne glume Filipa Radoša. Ima nečeg klasičnog i u Nenadu Srdeliću, a na dobrom putu je i Trpimir Jurkić. Radoznali smo kad su posrijedi njihove buduće uloge. A mladi - oni bi se trebali bacati na glavu, makar udarili u beton, a ne da se ovako podaju strahu od glume.
