KRITIKA 'PRIČA IZ BEČKE ŠUME' Horváth je moćniji pisac nego što je Torbica redatelj

Igor Vuk Torbica nadaren je, vrijedan mlad umjetnik, zaslužio je da ga mjerim strogo. Njegova režija u zagrebačkoj Gavelli “Priča iz Bečke šume” Ödöna von Horvátha, u prijevodu Dragutina Horvata i dramaturgiji Katarine Pejović, mogla je biti bolja.

Režirao je dramu tako modeliranu, toliko otpornu da i ne možeš pogriješiti ako se iole o nju osloniš. Ne pamtim lošu predstavu osovljenu na von Horváthu. Ne čudi što je i ova uspjela, posrijedi je ponajbolje djelo najvećega miteleuropskog, nama bliskoga, dramatičara.

Kakofonija

Horváth (1901.–1938.) moćniji je pisac nego što je Torbica redatelj. Da se više prepus­tio njemu, nevidljivom majstoru sažimanja, predstava bi snažnija bila. Ovako ima u njoj i ponešto alibi-zabave, neke su dionice nes­tale, ponešto je viška dopisano. A prikazano zbivanje nije eto možda dovoljno odvratno, dovoljno kobno. O čemu je Horváth pjevao prije 70 godina, u Beču upravo traje. Kompletan polusvijet glasovao je za manje-više pronacističkog predsjedničkog kandidata, koji je tijesno izgubio. Ne treba oko toga mnogo okolišati i “telefonirati”.

Mlad redatelj izgradio je (već!) stil, ali još ga oprobava odviše općenito, nastojeći čistu ideju implementirati baš uza svaki, neravan detalj. Taj stil izravno prepoznaje i kritizira aktualno, programiranim neredom natopljeno doba, ostvareno Baudrillardovo predskazanje o premoći ekrana, mnoštva glasnih, samo naoko različitih slika. I zacijelo oduševljava mlađu publiku dramaturgijom ukroćene kakofonije, iznevjeravanjem tog nametnutog, jezivog privida, gdje su glumci od prve sekunde epski transparentni i na rubu karikature, a scena oko njih isto pretjeruje. Barokno nasađeni, u dubinu nanizani svjetovi. Zbivanje je snažno obilježeno svjetlosnim ekstremima, rad Zdravka Stolnika. Samo kao dragocjenost javljaju se snažna glazba i primordijalni ritmovi Nenada i Alen Sinkauza.

Nesretna Marijana

Da nema ničega novog pod zvijezdama, Torbica kazuje odviše obilno. Da je sve isto, tako što je sve pomiješano, prošlost, sadašnjost, budućnost, javljaju kostimi Marite Ćopo. Glavni je junak, Alfred, kojega solidno, radno igra Igor Kovač, odjeven kao da je s izašao iz seljačkog noćnog kluba; poslije, kad se presvuče, kao beogradski mafijaški bos… Nesretnu Marijanu, jedinu žrtvu među antijunakinjama, izvrsno igra Nataša Janjić, koja se vidno oduprla redateljevu zovu da igra isključivo jako i ritualno, nego je posljednjih 20-ak minuta instinktivno povukla sa scene sve osim emocije i zapravo prelomila predstavu u ipak dovoljno mračan antiklimaks prije još gadnijeg finala… Odjevena je kao socijalističko djevojče iz Mađarske na odmoru u Hrvatskoj, poslije kao ženska sa sela prvi put u gradskoj haljini 80-ih a poslije kao sirotica a neodređena. Njezina suđena (izmiš­ljena) zla svekrva, koju nadahnuto, prikazujući vješto različite doze zloće i narcizma, igra Jelena Miholjević, odjevena je čas zeleno, čas crveno, poput semafora mijenja farbe. Baka njezina, još zločestija beštija, igra je inspirirana Perica Martinović, postupno iskrsava u kombinaciji hipsterskoj - “austrougarska”, arhivski siva haljina, zvono do gležnjeva, preko nje jedan upravo vintage dizajniran, vrlo moderan, ugodno plav ženski sako, pod vratom bogato klupko crvene marame… Još sva sila glumaca često se presvlače, uskaču iz stoljeća u stoljeće, tako da sve nalikuje košmarnom fašniku, uokvirenom tom spektakularnom scenografijom Branka Hojnika, s nekoliko dramatičnih promjena koje donose više zbilja zavodljivih eksterijera i interijera.

Izvrsni glumci

Gledateljima neće biti dosadno prije svega eto zato što ih čeka dobro ugođena kakofonija. Glumci su neki izvrsni, neki odlični a neki makar dobri (desetoro koji ne stadoše u kritiku). Torbica je Barbari Noli pomalo dopisao, od raznih Horváthovih rečenica, ulogu Tete Henriete te je uputio da igra alkoholičarku u trenutku sloma. Njezin iskidan monolog, dok zlo iz likova oko nje krupno izviruje, najbolji je takav mali prizor, epizoda, što ju je ova sjajna glumica sročila otkako je gledam u Gavelli, a gledam je oduvijek… Franjo Dijak, uparađen u lila gangstersko odijelo, jedini je možda dovoljno oduran lik dao. Odlična je Ksenija Pajić kao Majka, Marijanina, i još Siniša Ružić, kao dobroćudno zao ukras, živopisan Kavalerijski Kapetan.