Mogli biste na prvu pomisliti da je Kralj Čačka folk pjevač iz zadimljenih kavana s beogradske periferije. Ali nije. Kralj Čačka je pravi renesansni čovjek. Iako, on će dodati - “renesansni čovjek u pokušaju”. A da su mu pokušaji dobri, štoviše izuzetni, pokazuju i njegovi albumi, i pjesme i crteži.
Tko je Kralj Čačka uopće, što mu znači skladati i izvoditi, a što pisati i crtati, doznali smo u razgovoru s njim, i to upravo tijekom njegove hrvatske turneje s predstavom “Soundtrack za film koji nije snimljen”. Riječ je, zapravo, o glazbeno-poetskom street movieju. Publiku kroz putovanje vodi dvoje osobitih protagonista, povezanih poetskim senzibilitetom u kreativnom radu te sklonošću izražavanja u različitim medijima. Osim Kralja Čačka, važnu ulogu u svemu igra svestrana zagrebačka kantautorica Nina Bajsić, djevojka senzitivna glasa, moćnih lirika i očaravajuće scenske pojavnosti.
Dramaturgija “Soundtracka za film koji nije snimljen” ne zasniva se samo na riječima i glazbi, nego je krasi i zvučno-atmosfersko ruho Dina Brazzodura i Lane Deban. Hibridna predstava, zapravo kazališno-radijski dijalog, upotpunjena je i terenskim audiosnimkama i naracijom te dramaturgijom Pavlice Bajsić Brazzoduro iz RadioTeatra Bajsić & Prijatelji.
Tema za razgovor je mnogo, no s Nenadom Marićem, odnosno Kraljem Čačka, prvo diskutiramo o njegovu scenskom imenu.
- Ja sam iz Čačka i cijelo svoje djetinjstvo bio sam okružen tim nekakvim folklornim ambijentom, pa je ime možda došlo kao neka vrsta bunta. Inače, čačak na turskom znači blato, tako su me učili. Pa sam ja to uzeo iz igre. Kao da mi je pao na glavu taj pseudonim. Tek poslije sam analizirao simboliku tih riječi... Pa da, to je to, sinulo mi je. Ja sam kralj blata, a poruka je da čovjek treba ovladati vlastitim blatom... To je mala šifra, jezični rebus, rekao bih - pojašnjava nam Marić, dodajući kako mu često prilaze ljudi i govore kako su mislili - dakako, prije slušanja njegove glazbe - da je nekakav teški narodnjak. A Kralj Čačka, istina, djeluje u postžanrovskim okvirima, kao i svi umjetnici novog doba, ali folk se tu ne nazire. Možda i da, ali onaj s američkog Juga. Prije negoli onaj s Balkana.
Marić kroz oba svoja studijska albuma, “Zemlja snova” iz 2016. i “Spusti svjetlost na put” iz 2018., suvereno plovi kroz različite stilove, ponajviše se zadržavajući u bluesu, no bez problema poseže i za jazzom. Njegov šaroliki zvučni pejzaž uspoređuju s onim Toma Waitsa ili Boba Dylana - neki posežu i za usporedbom s Balaševićem - no ono što je sigurno sasvim točno jest da je Marić u duhu sveopćeg eklektizma, kojeg se nimalo ne srami, uspio zadržati autentičnost i originalnost. Što se tiče naracije i lirika u njegovim pjesmama, Kralj Čačka - kako kraljevima već i priliči - ima širok obzor i pogled na stvari. Kao da sjedi iznad svih, secirajući pritom radnu svakodnevicu, vlastitu anksioznost, skučenost lokalnog prostora u kojem se zatekao, egzistencijalističke teme i distopiju koju neprestano naslućuje. Ako bi njegova glazba bio film, radilo bi se o nekakvom netipičnom noiru s elementima humora. Od starta je, kaže, bio autsajder, imponira mu prostor margine koja je konstanta u njegovu radu bez obzira na umjetničku formu, pa je tako nazvao i svoju debitantsku zbirku poezije “Na margini” (Lom, 2016.). Zbirku je ilustrirao vlastitim crtežima, a uz nju se dobivao i CD s njegovom glazbom.
A sve je počelo u blatu.
- Bilo je lijepo odrastati u obiteljskom krugu do devedesetih godina. Kada je krenulo, imao sam dvanaest, sjećam se mnogih slika, i mogu reći da je to za moju generaciju bilo dosta frustrirajuće. Ostavilo je posljedice na mnoge ljude. Psihičke. U mom slučaju, najviše je to bilo zbog kulture. Ona se promijenila. Ja sam slušao rock and roll kao dijete. I zato sam imao problem da se uklopim u školi sa svojim vršnjacima. Većina je slušala turbofolk, tada je to krenulo, a ja sam inzistirao na svojim vrijednostima, možda sam i pretjerivao u tome. Zbog svega sam bio neuklopljen. Izopćenik. Socijalnu inteligenciju sam vježbao puno kasnije - prisjeća se Marić koji je od malih nogu u muzici.
Od četvrte godine, kaže, svira gitaru. Otac mu je bio muzičar, pa je imao i kućno obrazovanje. Prisjeća se kako je jedva čekao doći doma iz škole kako bi “skidao” solo dionice Hendrixa, Doorsa, Led Zeppelina... Svirao je u školskom orkestru, u zborovima. Imao je i bend, zvali su se Disko klackalica i svirali su rock obrade. Čak su imali i dva nastupa u Čačku. Kada nisu svirali, snimali su eksperimentalne filmove nadrealnog sadržaja. Nakon tog iskustva i osnovne i srednje škole na periferiji, gdje je postao opsesivan oko muzike, završava u Beogradu gdje radi zaokret i upisuje Likovnu akademiju.
- Paralelno sa studijem pišem pjesme i radim glazbu u tajnosti. Nisam to htio ni s kim podijeliti. Imao sam ozbiljan konflikt, znao sam da ne mogu raditi i jedno i drugo, posvetiti se do kraja. Taj unutarnji konflikt me godinama iscrpljivao, no pjesme su se nizale i bio sam uporan u tome. Uskoro sam shvatio da mi je to potrebnije. Tu imam riječ, zvuk. To mi je bilo potrebno. Slikati sam mogao sa strane... Slikanje je danas treće na listi prioriteta, iza glazbe i poezije. Crtam da se opustim - kaže nam Marić pa se osvrće i na svevremenski motiv dolaska čovjeka iz manjeg mjesta u veliki grad. Bilo je turbulentno, priznaje nam umjetnik. Ne ide u detalje, odlučuje se vratiti na svoje umjetnosti i na današnji dan. Kako kaže, on traži točku isprepletanja glazbe, riječi, crteža. Interesira ga sjecište. A što se ondje događa?
-Sve to ide iz iste jezgre. No, medij je takav da se rezultat drugačije manifestira. Tražim tu točku opsesivno, ali ne jurim... Interesantno mi je što iz riječi ide slika, a iz slike riječ. U glavi mi stoji ta ideja... da i muzika treba postati slika. Slika, pak, treba postati zvuk, muzika. A riječ je nešto što to drži. U riječi stoji ideja i ona na neki način sve to objedinjuje. A ja još tražim balans između tih medija i možda ću se uskoro odvažiti na neki vidljiviji spoj ta tri svoja medija: glazbe, riječi i crteža - obrazlaže, dodajući kako mu se, kada razmišlja o sjecištu svojih umjetnosti, nameće ideja da radi vizualni karakter svojih albuma, da mu koncerti koketiraju s teatrom i da animira vlastite videospotove. Ali, o tom-potom, kaže renesansni čovjek - “u pokušaju” - kako voli istaknuti.
Kralj Čačka u Srbiji je poznato ime. Osim što ljudi vole posjećivati njegove koncerte, on sklada i filmsku glazbu. U Hrvatskoj je, međutim, relativno nepoznato, opskurno ime, iako je često nastupao u Zagrebu. O svemu tome, kao i o razlici između kulturnih prostora Zagreba i Beograda, razgovaramo s Kraljem Čačka, koji neuvijeno dekonstruira srpsku scenu koju su, kako kaže, preuzeli “ružičasti”. Estradnjaci i narodnjaci. Plastične turbofolk zvijezde. Protagonisti iz reality showova. Sve je otišlo u krivom smjeru.
- Riječ je o infrastrukturi. Ona ne postoji. Muzička industrija ni kod vas, ni kod nas nema infrastrukturu. Da ona postoji, veze bi bile čvršće. Ne postoje, dakle, ozbiljne muzičke emisije na radiju i televiziji, koje bi afirmirale sve ono što razni ljudi kvalitetno rade. Sve su nas porobili “ružičasti”. Mi smo postali subsubkultura. Kada sam izdao svoj drugi album, pitao sam se gdje da uopće to predstavim ljudima? Bile su neke emisije, propale su. Ostala je “24 minute” sa Zoranom Kesićem. Posljednji bastion. Tu sam došao i svirao uživo s bendom - govori Kralj Čačka a.k.a Nenad Marić, pa dodaje kako je u mainstreamu došlo do jednog novog diskursa u kojem se može dogoditi da svatko postane zvijezda, neovisno o moralnim, etičkim i estetičkim vrijednostima koje donosi sa sobom. Prije se, u onom drugom sistemu, tvrdi on, to nije moglo dogoditi. S druge strane, Kralj Čačka je svjestan prednosti decentraliziranog svijeta kojeg određuje internet. Nema više urednika kojekakvih programa koji će odrediti tko će postati slavan, doći u fokus. Liberalizacija i dostupnost interneta, nepostojanje središnje točke koja bi odredila tko dolazi u mainstream, a tko ostaje na margini, istodobno je i dobar i loš fenomen. Svakako bolji za uređena društva. Kada su društva neuređena, liberalizacija donosi krive osobe u prvi plan, smatra Marić.
-Mi smo nezreli narod. Čast izuzecima. Mi smo kao neki klinci u srednjoj školi, pubertetlije. A ako imamo takav ambijent, zna se kakvi likovi dolaze u prvi plan. U zdravijem okruženju to se ne može dogoditi. Pokazuje se, dakle, da je liberalizaciji i demokraciji potrebna svijest. Kolektivna svijest. Do nje se dolazi kroz obitelj, školu i društveno uređenje. Sve to mora biti u balansu. To je ozbiljan rad. Mi smo jako daleko od toga. Kažem, smatram da smo mi na razini pobjesnjelog pubertetlije. Izuzetaka će uvijek biti, ali neće biti prepoznati. Uređenija društva, s druge strane, prepoznaju takve pojedince pa ih postavljaju na određena mjesta. Demokratski ih valoriziraju, daju im moć. A kod nas sve u krivo... - kaže nam umjetnik, dodajući i da je ovo vrijeme individualizma u lošem smislu. To je nezreo, infantilni individualizam. Nije to onaj individualizam “moja sloboda do tvoje slobode”, kaže on.
Od politike se potpuno isključio. Kaže kako od 2007. godine uopće ne gleda televizijski program, koji je u Srbiji posebno problematičan. Uvuče se sve to čovjeku u glavu, kaže nam Marić. Pogotovo ako nije “naštelan na samog sebe u dubljem smislu”. Tada od televizijskog programa postaje uplašeniji, agresivniji. Dok govori o društvenim mrežama, najjačem medijskom fenomenu današnjice, Kralj Čačka također pokazuje određeno nepovjerenje. Citira Paula Virilija, poziva se na simulakrum Jeana Baudrillarda. Kritičan je, dakle, prema mrežama, ali ih koristi. Smatra li da one mogu biti ta infrastruktura koja više ne postoji u mainstreamu?
- Ima me na mrežama, ali nema to tu snagu. Kad se nešto događa, kada nešto radim, onda to okačim. Ali, Instagram se više temelji na slici, tu se odvija onaj Virilijev “rat slika”. Facebook mi je bliži jer ima riječ. A riječ se može podijeliti. To je neki dio infrastrukture, ali marginalne. Srž bi trebala biti televizija, časopisi, a to je sve mrtvo - smatra Kralj Čačka.
No, kako danas doživljava Zagreb, u koji voli svraćati, i “svoj” Beograd? U našoj se metropoli, kaže, ima s kim družiti, ima što vidjeti. Nedavno je upoznao Josipu Lisac. Oduševila ga je, kaže, iako mu je bilo jasno da je riječ o ozbiljnoj divi. Gledao je i “Hinkemanna” pokojnog Igora Vuka Torbice u ZKM-u, a za tu predstavu kaže kako ga je prilično oduševila. Zagreb je, ipak, drugačiji. Ljudi su tiši. U Beogradu je stalna buka, neposrednost susreta. Sve je nekako ekstrovertnije.
- Ta dva prostora su vrlo slična, a opet drugačija. Drugačija su u točkama temperamenta i mentaliteta. Naprosto je riječ o drugom geografskom prostoru. Ovdje kod vas je temperament malo mirniji... Ali, te razlike su meni lijepe. Neka si uzme svatko ono što mu godi. Što se, pak, kulture tiče, ona je jako slična. Kultura nas zapravo i spaja. I ovdje i ondje postoje ljudi koji su jednostavno ljudi i koji se bave nekim lijepim stvarima koje nas povezuju. Ta se povezanost, da kažem, pokazuje neupitnom - obrazlaže ovaj čovjek s margine s kojim dalje razgovaramo o potencijalu periferije.
- Sve vrijednosti koje su danas na margini trebale bi biti u mainstreamu, ali zvijezde vodilje su bačene na marginu. Mnogi ljudi govore da je život tamo, u centru, ali ja znam da nije. Da, u centru je moć, novac. Centar odbacuje marginu i prirodno je u ovom vremenu da se čovjek, ako želi sačuvati sebe i skloniti se od tog svijeta, skloni na marginu. Odmaknuti se, to je jedini način da se skloniš od barbara. Ne postoji drugo sredstvo za borbu - kaže on.
Ali, što ako barbari zaposjednu marginu, pitamo.
- A onda ćemo morati u katakombe - odgovara Kralj Čačka.