Prvo se žestoko bore za nju na barikadama, sa zvijezdom na čelu. S njom su srođeni, nije to petokraka na kapi koju ćeš skinuti kada dođeš doma, nego zvijezda urezana na čelu.
Malo kasnije, koliko već treba da se od partizanske “Bella ciao” prebaciš na Nirvanin “Nevermind” iz 1991., već će joj pljuvati u usta, njoj, socijalističkoj Jugoslaviji u koju su se do jučer kleli.
Veliki redatelj
“Kompleks Ristić” u režiji Olivera Frljića koprodukcija je riječkog HNK Zajc, Slovenskog mladinskog gledališča iz Ljubljane, beogradskog Bitefa i makedonskog MOT-a, nastao na inicijativu SNG-a koji ove godine slavi 60. godina. Tamo je Ristić postavio “Misu u A molu” po motivima Kišove “Grobnice za Borisa Davidoviča”.
Ljubiša Ristić danas je poznat kao veliki jugoslavenski kazališni redatelj, i kao predsjednik JUL-a u devedesetima, stranke supruge Slobodana Miloševića. U Zagrebu je 1977. osnovao KPGT (Kazalište Pozorište Gledališče Teatar) pri tadašnjem CKD-u, s Radom Šerbedžijom, zagrebačkom koreografkinjom i redateljicom Nadom Kokotović i Dušanom Jovanovićem, piscem i redateljem iz Ljubljane. “Oslobođenje Skoplja” od premijere na zagrebačkom Gornjem gradu izvedeno je 800 puta, kaže hrvatska Wikipedija, od toga 78 puta po SAD-u. Predstava je obišla čitav svijet. Vjerojatno će puno inozemnih gostovanja imati i “Kompleks Ristić” Olivera Frljića, ali teško da ćemo ga gledati u Zagrebu. “Još je puno onih koji ne žele da im se pokaže ono što su nekad bili”, kaže redatelj.
“Kompleks Ristić” neka je vrsta rekvijema za Jugoslaviju i izrugivanje s ljudima koji su se kleli u nju, a potom je se odrekli kad se vjetar okrenuo, zamjenjujući zvijezdu kokakolom. Može se čitati i kao obračun s jugoslavenskim umjetnicima koji su godinama odlično živjeli na račun tobožnjeg disidentstva, da bi se devedesetih taj njihov drčni stav pokazao kao obična poza. “Kompleks Ristić” je Frljićeva predstava vjerojatno najotvorenija tumačenjima. Postavljena je kao niz slika koje se izmjenjuju, sa sedam glumaca koji ne izgovore niti riječ.
Pišanje po karti
“Ristić” se prvo pokazuje na kazališnim barikadama dok su svi još idealistički spremni poginuti za bezgrešnu djevu Jugoslaviju (riječka glumica Nika Mišković, ogrnuta u jugoslavensku zastavu, u pozi junakinja na klasičnim skulpturama, gotovo kao nekakva jugoslavenska Majka Božja), da bi se kasnije razotkrio kao staljinist.
U jednoj od scena glumci jedva hodaju, nogu okovanih u drvene cokule, s natpisom Resničnost, stvarnost, po imenu jedne Ristićeve predstave u SNG-u. Stvarnost je okupacija, robijaške cokule imaju oblik tenka. Nitko ne vlada isključivo silom, u tenku su i kutije šećera u kocki.
Glumci silom žvaču taj šećer, dok i publici ne postane zlo. Bljuju ga i od njega formiraju četiri slova: KPGT. Naša premijera bila je u srijedu u Hrvatskom kulturnom domu na Sušaku. Mnogi koji pljuju po Frljiću bili bi jako zadovoljni da su vidjeli glumce kako pišaju po Jugoslaviji, po karti Jugoslavije s nekadašnjim republikama. Ali većina vas je rođena davno prije mene, popišali ste se i po sebi, poručuju redatelj i ekipa predstave.