Hrvatsko narodno kazalište iz Mostara gostovalo je u zagrebačkoj Gavelli s odličnom režijom Marine Petković Liker. “Gnijezdo” jest autorski projekt, žanra kakav su u nas inaugurirali u Zagrebu prije dvadesetak godina Nataša Rajković i Bobo Jelčić, Mostarac, pa eto Mostara zapravo otpočetka u priči...
Ne bih rekao da je Marina Petković Liker njegova ili njihova učenica ili sljedbenica, no senzibilitet je dosta sličan. U temelju ove obiteljske drame, zapravo komedije, jesu zadane pozicije sedmero likova koje glumci potom nadograđuju improvizirajući, a konačan rezultat fiksira redateljica, kad se ti likovi dovoljno i zapletu i raspletu.
Pratimo priču o tri brata i tri sestre, među kojima kao lik kojega ne vide kruži i njihova pokojna mati, a radnja počinje u trenutku kad su se svi okupili da rasprave što će s rodnom kućom.
Predstava je potrajala oko sat i četrdeset i pet minuta, a kako se u kinu postupno navikavaš na boje gledajući foršpane (oko se prilagodi kino-slici nakon otprilike 15 minuta), tako smo i ovdje slušali poeziju Marka Tomaša, nježnu i ozbiljnu istodobno, kojom su nas glumci uveli u zapravo podjednako delikatan i krhak svijet na pozornici.
Kad netko s barem minimalnim odmakom bude promatrao današnje domaće dramsko pismo, i ovo “izvedbeno”, zacijelo će uvidjeti da sve te uspjele predstave sliče televizijskim serijama, te se nadaju kao epizode, čak pomalo sapuničaste, pa i kad su sofisticirane. I “Ljude od voska”, i “Tri zime”, i Bobu Jelčića, i ovu predstavu, sve se to da ekranizirati u najmanju ruku kao mini-serije.
Ovdje se začas vidjelo da su glumci u rukama talentirane redateljice, i da su sami talentirani, ali i potpuno zapuštena scenskog govora. Nije dobro kad netko izvrsno vodi lik “iznutra”, a tehnički nam je nedostupan jer ga ne razumijemo. Onako, narodski rečeno, glumci gutaju slogove, osobito zatvorene i nije im isprika što tu predstavu izvorno igraju u mnogo komornijem okruženju. Nije bila problem čujnost, nego nerazumljivost.
Miro Barnjak jedini je, primjerice, bio povremeno pretih ali nikad nerazumljiv. Taj je glumac i dao osnovnu vjerodostojnost zbivanju, njegov postupan ulazak u raspravu s braćom i sestrama, njegov potisnut grijeh (o kojem pojma nemamo), njegov humor, cijelu “muku” svojega lika on je otpočetka dao čvrsto a nenametljivo. Artikuliran je bio nakon njega i Ivan Skoko, u ulozi srednjega brata, a žao mi je eto što se posve pogubio u govoru Bojan Beribaka, u inače duhovito glumljenoj ulozi najmlađega brata, neurotika i hipohondra posve nesposobnog za život i opstanak bilo kakve vrste.
Prizorište kuće što se pomalo raspada, neprestano kapanje vode u lavor i beketovska rasprava o tome zašto se krov nikad neće popraviti i zašto će dovijeka kapati, pomalo prerasta u burnu raspravu o – bitnome. Tko je koga izdao i tko je koga prevario. Uloge sestara nose Angela Bulum, koja igra najmlađu, Jelena Kordić Kuret igra najstariju a najprezentnija je Nikolina Marić u ulozi srednje sestre. Jadranka Popović Miljko igra svoju ulogu, njihovu “nevidljivu” majku, duhovito uostalom.
Bojan Beribaka na početku i na koncu improvizira na gitari, ta zvučna kulisa jedini je element predstave koji namjerno ne komunicira s publikom, nego eto s nekim “širim stanjem duha”.
Naime, cijelo ovo predstavljanje jest na neki način interaktivno, toči se i čaj, glumci silaze među gledatelje, glumci im se i s pozornice, iz svojih uloga, često obraćaju (ne tražeći, dakako, odgovor), i struktura prikazanog tako neprestano ostaje otvorena.
Predstava je inače dobro uigrana, dugo se daje, zapažena je i u BiH, i u Hrvatskoj, i šire, nenametljiva je, pametna i ne bježi, među ostalim, niti od rata, niti od politike, niti od mentaliteta – na naš je čovjek uostalom svagdje, manje-više, isti...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....